U Republici Hrvatskoj na nekoliko se znanstvenih institucija provode istraživanja vezana uz vodikove tehnologije u sklopu vrijednih, što domaćih, što međunarodnih projekata. Povećan je interes za vodikom kao jednim od rješenja za postizanje klimatske neutralnosti te je sve više projekata i u gospodarstvu koji se provode u suradnji s akademskom zajednicom.
Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu trenutno se provode dva velika projekta: projekt pod nazivom “Osiguranje električne energije u slučaju klimatskih ekstrema i prirodnih katastrofa” u sklopu kojega se razvija na vodiku zasnovana energetska jezgra koja se sastoji od sustava koji koristi obnovljivi izvor energije, elektrolizatora, kompresora vodika, spremnika vodika, svežnja gorivnih članaka i automatskog sklopa za nadzor i upravljanje jezgrom na koju su priključeni potrošači električne i/ili toplinske energije.
Drugi projekt je uspostavno-istraživački projekt pod nazivom “Napredne metode proizvodnje i transporta zelenog vodika” u sklopu kojega se istražuju mogućnosti povećanja učinkovitosti elektrolizatora te učinkoviti načini transporta vodika.
Također, na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu izrađen je i prvi hrvatski bicikl na vodik i instalirana prva hrvatska punionica vodika, a upriličen je i Croatia Mirai Challenge u suradnji FSB-a i Toyota Croatia 2019. godine kao putovanje od Zagreba do Bruxellesa s ciljem promocije transporta nultih emisija. Bilo je to prvi put da je jedan automobil na vodik vozio hrvatskim prometnicama.
Vodik kao spremnik energije ima primjenu u općoj energetici i transportu i ne proizvodi za okolinu štetne emisije. Punionica instalirana na FSB-u u Zagrebu demonstracijski je energetski sustav sa zatvorenim ciklusom korištenja sunčeve energije i vode za proizvodnju i korištenje vodika umjesto ugljikovodičnih goriva. U punionici se vodik proizvodi elektrolizom vode korištenjem sunčeve energije preko fotonaponskih članaka instaliranih na krovu iznad punionice, dakle obnovljivi vodik. Punionica trenutno služi za opskrbu bicikala na vodik s mogućnošću nadogradnje na više tlakove za punjenje npr. autobusa i osobnih automobila.
U veljači ove godine predstavljena je Hrvatska strategija za vodik, kojoj je glavni cilj poticanje proizvodnje i uporabe vodika kao zamjene za fosilna goriva do 2050. godine. Hrvatska se strategijom opredijelila za zeleni vodik, koji se proizvodi elektrolizom vode korištenjem obnovljivih izvora energije, ali i za vodik koji nastaje pirolizom ili uplinjavanjem otpada. U svijetu koji trese energetska kriza kakva se ne pamti desetljećima vodik je velika prilika i za hrvatsko gospodarstvo.
Ukoliko želite više doznati o vodiku kao izvoru energije i njegovoj budućnosti, donosimo intervju s izv. prof. dr. sc. Ankicom Kovač, potpredsjednicom Hrvatske udruge za vodik i izvanrednom profesoricom na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje koja se i sama vozi – biciklom na vodik.
* EU je donio Strategiju za vodik kojoj je cilj stvoriti uvjete za masovnu primjenu vodika. Strategija predviđa do 2030. investicije za izgradnju 40 GW elektrolizatora, dodatne kapacitete solarnih i vjetroelektrana koje bi proizvodile električnu energiju za te elektrolizatore, te investicije u transport, pohranu i distribuciju vodika, uključujući i punionice vodika. Koliko je ta strategija realna, osobito u ovom trenutku kada se Europa pokušava riješiti ovisnosti o ruskim energentima?
Donošenjem Strategije za vodik napravljen je ključni korak u definiranju europskog puta prema dekarbonizaciji s visokim, ali realnim ciljevima, koji će vrlo vjerojatno u idućim godinama biti i povećani. Trenutna energetska kriza dodatni je razlog za ubrzanje ostvarivanja ciljeva koji su njome zacrtani. Ova strategija jedna je od najopsežnijih strategija vodika dosad koja naglašava potrebu za ulaganjem, razvojem i suradnjom između javnog i privatnog sektora u cijelom lancu vrijednosti vodika, što zahtijeva ciljanu potporu i ulaganja kako bi se postiglo povećanje proizvodnje, infrastrukture i potražnje koji su potrebni za uspostavu konkurentnog tržišta.
Jedan od ključnih aspekata Strategije njezini su konkretni i ambiciozni ciljevi za povećanje kapaciteta elektrolizatora na šest GW do 2024. i 40 GW do 2030. godine. Kako bi se to ostvarilo, potrebna je snažna potpora razvoju, proizvodnji i instalaciji elektrolizatora, kao i povećanje njihova kapaciteta.
Važno je također naglasiti da, kada govorimo o vodiku, isključivo govorimo o zelenom, odnosno obnovljivom vodiku. Krajnji su korisnici, gdje vodik ima potencijal najbrže postati troškovno najkonkurentnije rješenje do 2030. godine, industrija i teški i komercijalni prijevoz kako bi se osigurala početna potražnja za vodikom. Dakle, pitanje više nije ima li vodik ulogu u energetskoj tranziciji i ostvarenju energetske neovisnosti, nego je pitanje kako se potencijal vodika može ostvariti, proširiti i iskoristiti.
Vidimo danas, u vremenu energetske krize, koliko je važno postići energetsku neovisnost. Vodik je izvrstan spremnik energije i odličan link prema obnovljivim izvorima energije. Vodik kao gorivo može se proizvoditi na licu mjesta tamo gdje ima vode i sunčeve energije ili energije vjetra, te pohraniti u spremnike za dane kada nam je energija potrebna. U njima se vodik može čuvati gotovo beskrajno dugo. Preko gorivnih članaka korištenjem vodika iz spremnika i kisika iz zraka (ili spremnika) dobiva se električna energija koja se onda može koristiti u različite svrhe. Dakle, ključ je u pohrani energije. Onaj tko riješi dugotrajnu (posebno sezonsku) pohranu energije, riješit će energetsku neovisnost. No ovakav scenarij ne odgovara industriji fosilnih goriva pa je vjerojatno i to razlog što još nemamo riješeno pitanje energetske neovisnosti, od privatnih kuća do industrijske proizvodnje na razini država diljem svijeta.
* Gdje se nalazi vodik u usporedbi s drugim energentima? Koliko se ulaže u istraživanje vodika?
Obnovljivi vodik igrat će ključnu ulogu u uravnoteženju elektroenergetskoga sustava temeljenoga na obnovljivim izvorima energije. Prema najnovijoj europskoj taksonomiji, pod pojmom obnovljivi vodik podrazumijeva se vodik koji je proizveden s manje od 3 kg CO2eq/kgH2.
U 2020. godini globalna potražnja za vodikom bila je oko 90 Mt, što znači da je porasla za 50 posto u posljednjih dvadesetak godina, pri čemu je gotovo sva potražnja dolazila iz rafiniranja i industrijske uporabe.
Vodik može omogućiti prelazak s fosilnih goriva u mnogim primjenama po iznenađujuće niskim cijenama CO2.
Također, vodik može igrati važnu ulogu u dekarbonizaciji kamiona na duge relacije prelaskom na pogon na vodikove gorivne članke, koji bi već do 2031. godine mogli biti jeftiniji u odnosu na kamione na pogon dizelskim motorima.
Kratkoročno se očekuje da će vodik najviše utjecati na industrijski sektor. Sa 38 posto ukupne finalne potražnje za energijom, industrija je najveći sektor krajnje potrošnje i čini 26 posto emisija CO2 globalnoga energetskog sustava. U cijeloj industriji, 2020. godine, 6 posto ukupne potražnje za energijom korišteno je za proizvodnju vodika (51 Mt), koji je ponajprije služio kao sirovina za kemijsku proizvodnju te u proizvodnji željeza i čelika.
Vodik može olakšati dekarbonizaciju ključnih segmenata transportnoga sektora, uglavnom teškog cestovnog prijevoza na velike udaljenosti, te sektora brodogradnje i zrakoplovstva. Prometni sektor odgovoran je za više od 20 posto globalnih emisija stakleničkih plinova i jednu četvrtinu konačne potražnje za energijom, a naftni proizvodi opskrbljuju 90 posto energije koju troši. Do danas je korištenje vodika u ovom sektoru bilo ograničeno, što predstavlja manje od 0,01 posto potrošene energije.
Demonstracija vodika kao goriva u sektoru brodogradnje, postavljanje kvota za singoriva u zrakoplovstvu i postavljanje odgovarajuće infrastrukture za opskrbu gorivom u morskim, riječnim i zračnim lukama ubrzalo bi korištenje vodika i goriva na bazi vodika u tim sektorima u kojima je emisije teško smanjiti.
Korištenje vodika u proizvodnji električne energije trenutno čini manje od 0,2 posto opskrbe električnom energijom, što je uglavnom povezano s korištenjem miješanih plinova s visokim udjelom vodika iz industrije čelika, petrokemijskih postrojenja i rafinerija te korištenjem nusprodukta čistoga vodika. Vodik može poslužiti i kao sezonski medij za pohranu u energetskim sustavima s visokim udjelom povremene proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i kao odgovor na nisku potražnju osiguravajući pouzdanost i fleksibilnost sustava. Međutim, korištenje vodika mora biti podržano snažnom državnom potporom i mjerama za zatvaranje troškovnog jaza s prirodnim plinom.
* Koliko bismo energije trebali dobivati iz vodika na kraju zelene tranzicije i zašto bi se on najviše trebao koristiti?
Prema scenariju ubrzanog razvoja gospodarstva zasnovanog na vodiku iz Hrvatske strategije za vodik, udio vodika u ukupnoj potrošnji energije u 2025. godini iznosi 1,25 posto, u 2030. godini 3,75 posto te u 2050. godini 15 posto.
Da bi se ostvario udio vodika od 15 posto u ukupnoj potrošnji energije, količina potrebnog obnovljivog vodika iznosi 270 kgH2 godišnje uz kapacitet elektrolizatora od 7,3 GW (fOIE = 0,242). Proizvedeni vodik trebao bi se u većoj, odnosno manjoj mjeri, ovisno o potrebama i ekonomskim analizama, koristiti i u transportu i u industriji i u kućanstvima i općoj energetici, dakle u svim sektorima u kojima nam je energija potrebna.
* Hrvatska strategija za vodik od 2021. do 2050. godine prihvaćena je u Hrvatskom saboru. Što nam donosi ta strategija, kakvo je njezino značenje za hrvatsko gospodarstvo?
Hrvatska strategija za vodik odredila je ciljeve u tri faze, i to za razdoblje od 2021. do 2026. za početak uspostave gospodarstva temeljenog na vodiku, zatim od 2027. do 2030. za uvođenje vodika u gospodarstvo, te od 2031. do 2050. kao razdoblje u kojemu se očekuje uspostava gospodarstva temeljenoga na vodiku. Hrvatska strategija za vodik stoji na četiri stupa od kojih prvi obuhvaća proizvodnju vodika koja se ponajprije treba orijentirati na obnovljivi vodik proizveden elektrolizom vode korištenjem obnovljivih izvora energije. Drugi stup čini pohrana i transport vodika, što je nužno za uspostavu gospodarstva temeljenog na vodiku kako u prometu, tako i u industrijskim procesima. Treći stup podrazumijeva korištenje vodika, a četvrti stup predstavlja obrazovanje, istraživanje i razvoj kojima će se unaprijediti razvoj gospodarstva temeljenog na vodiku (proizvodnja, pohrana, transport i korištenje vodika). Na ovaj način osigurat će se komercijalizacija novih tehnologija u proizvodnji obnovljivoga vodika te njegovo sigurno korištenje i transport na mjesto potrošnje.
Vrlo važan cilj koji donosi Hrvatska strategija za vodik je i uspostavljanje Regionalnog centra za vodik koji će biti mjesto međunarodne suradnje akademske zajednice, gospodarstva i politike te mjesto gdje će se stalno pratiti i pomagati sva zbivanja vezana uz realizaciju ove strategije.
Donošenjem Hrvatske strategije za vodik odaslana je jasna poruka da Vlada Republike Hrvatske odlučno podržava razvoj i primjenu vodikovih tehnologija kao jednu od osnovnih poluga u postizanju klimatske neutralnosti RH te relativno bezbolno napuštanje fosilnih goriva, kao i maksimalnu orijentiranost na obnovljive izvore energije, što omogućuje ostvarenje energetske neovisnosti. Strategija osigurava i razvoj znanosti te pridonosi istraživanju i razvoju vodikovih tehnologija i oslobađanju Hrvatske od uvoza energije uz istovremeno podizanje tehnološke razine određenih industrijskih grana. I u konačnici, Strategija osigurava da Hrvatska ostane posrednica kod potencijalnog uvoza vodika iz područja velike proizvodnje poput Afrike i Australije u EU.
* Koja je uloga vodika u hrvatskoj energetskoj tranziciji? Gdje se nalazimo u odnosu na zemlje EU-a?
U tijeku je energetska tranzicija koja ne uključuje samo postrojenja za proizvodnju električne energije nego i integraciju energetskih sektora – transporta i grijanja. Glavno pitanje je kako koncipirati i temeljitije i ozbiljnije orijentirati proizvodnju električne energije prema obnovljivim izvorima energije, dominantno prema sunčevoj energiji. Energetska tranzicija prema obnovljivim izvorima energije hitno je potrebna na velikoj skali zbog prijetnje klimatskih promjena, a nju je moguće ubrzati oslanjanjem na masovno proizvedeni obnovljivi vodik.
U skladu sa strategijom EU-a za vodik, ključ za bržu tranziciju na obnovljive izvore energije su spremnici energije, konkretno spremnici obnovljivoga vodika. Republika Hrvatska zasad se jedino zakonski obvezala na -7 posto do 2030. godine za non-ETS sektor, što će se uskoro ažurirati, s obzirom na cilj EU-a od -55 posto.
S obzirom na to da u Hrvatskoj ne postoji zakon o emisijama, treba hitno zakonski regulirati obveze jer dok god ne postoje zakonski regulirane obveze, ne može se ni tvrditi da je bilo koji od postojećih scenarija naš propisani cilj. Svi scenariji su zasad samo nacrt. Donošenjem zakona o emisijama CO2 ubrzat će se energetska tranzicija prema obnovljivim izvorima energije i vodiku.
Ako bi se dozračenoj sunčevoj energiji pribrojili raspoloživi potencijali vjetra i valova u jadranskome priobalju, dobile bi se brojke koje definitivno potvrđuju da Hrvatska može, koristeći svoje potencijale obnovljivih izvora energije za proizvodnju obnovljivoga vodika, zadovoljiti sve svoje potrebe za energijom. Hrvatska ima dovoljno slatke vode i još više morske vode pa bi uz obilje sunčeve energije proizvodnja obnovljivoga vodika mogla biti sasvim dovoljna za pokrivanje unutarnjih potreba, a preteklo bi i za izvoz, istovremeno ne emitirajući ni grama CO2. Treba shvatiti da je došlo vrijeme kada se cijena i brža dinamika dekarbonizacije više ne smiju podvrgavati kriterijima ekonomske isplativosti jer se globalne klimatske promjene moraju zaustaviti praktično po bilo koju cijenu prije nego što bude prekasno za sve.
* Što je s transportom vodika? Priča se kako se može transportirati postojećim plinovodima koji bi za to trebali biti preuređeni. Također, koliko je realan transport vodika tankerima (spojen s dušikom u amonijak) s obzirom na današnju infrastrukturu?
Stlačeni vodik može se transportirati kamionima ili prikolicama u plinskim bocama s tlakovima između 200 i 700 bara. Prijevoz stlačenoga vodika kamionom izvediv je za udaljenosti do nekoliko stotina kilometara i za male količine, dok se na većim udaljenostima vodik obično prevozi u tekućem obliku. Jedan kamion može prevesti do 3500 kg tekućega vodika.
Kako se volumen i udaljenost povećavaju, kamioni postaju sve manje isplativa opcija, a mogu se zamijeniti cjevovodima stlačenoga vodika, tzv. vodikovodima, koji potencijalno mogu transportirati tisuće tona vodika dnevno.
Međutim, trenutno postoji samo oko 5000 km vodikovoda, u usporedbi s tri milijuna kilometara fosilnih plinovoda, koji se uglavnom nalaze u industrijskim klasterima u Aziji, Europi i Sjevernoj Americi. Vodik se također može transportirati brodom, uglavnom u obliku amonijaka, tekućega vodika, LOHC-a, metanola ili sintetičkih tekućina.
Kratkoročno, kamioni koji prevoze vodik najvjerojatnije će nastaviti koristiti fosilna goriva.
Jedna od opcija transporta vodika u tranzicijskom razdoblju je i transport postojećim cjevovodima prirodnoga plina, pri čemu je važno istaknuti sustav proizvodnje, pohrane, transporta i korištenja vodika. On treba biti postupno ugrađivan u postojeći sustav magistralnih (visokotlačni) i distribucijskih (niskotlačni) plinovoda.
Pri tome svima treba biti jasno da prirodni plin nije gorivo nultih emisija. Njegova uloga je isključivo tranzicijska koja će omogućiti postupno umješavanje vodika. Na početku je udio vodika 10 posto, da bismo do 2050. godine postigli udio vodika od 100 posto.
Za Hrvatsku je važno da svi planirani novi cjevovodi prethodno zadovolje uvjet o mogućnosti prihvata 100 posto vodika.
* Što je s vozilima na električni pogon na baterije? Jesu li vozila na vodik već izgubila tu bitku jer vidimo kako je Toyota jedna od rijetkih koja razvija automobile s pogonom na vodik. U čemu je problem?
Električna vozila na baterije su na visokom stupnju razvoja i primjene, a i potrebna infrastruktura, odnosno punjači za takva vozila su jednostavniji i jeftiniji. Razlog zbog kojega mi danas nemamo veću zastupljenost vodika u prometu upravo je nedostatak infrastrukture, odnosno punionica vodika. No svakako je pogrešno isključivati vodik iz priče o dekarbonizaciji prometa.
Ukupan broj osobnih električnih vozila na pogon vodikom u 2020. godini bio je nešto manji od 26 tisuća (od kojih je 10 tisuća u Koreji, 9200 u SAD-u, 4100 u Japanu, 1000 u Njemačkoj, te 1600 u ostatku svijeta), gotovo šest tisuća autobusa (5300 u Kini), te nešto više od tri tisuće kamiona (3200 u Kini).
Svoju prvu nišu vodik je iskoristio s viličarima koji su danas u funkciji u distribucijskim centrima velikih korporacija diljem svijeta. Još jedna dobra niša su laka i teška teretna vozila te komunalna i dostavna vozila, kao i brodogradnja. Toyota je na tržištu već s drugom generacijom automobila na vodik Toyota Mirai, no osim Toyote, na tržištu imamo i brojne druge velike igrače u kategoriji osobnih i dostavnih, odnosno transportnih vozila, a to su Honda, Hyundai, Peugeot, Citroen, Opel i brojni drugi.
* Što je s punionicama koje se potrebne da bi se vozila punila vodikom? Koliko su one isplative i kako Hrvatska stoji u odnosu na EU u tom pogledu?
U Hrvatskoj do kraja 2026. godine možemo očekivati najmanje šest do deset punionica vodika za osobne automobile, autobuse i teški transport, instalaciju elektrolizatora kapaciteta 10 MW + 20 MW za proizvodnju obnovljivoga vodika koji će se između ostaloga koristiti i za opskrbu automobila. Također, planira se nabava i stavljanje u promet 70 autobusa na alternativni pogon (vodik i baterije) te sufinanciranje kupnje 2000 novih automobila na alternativni pogon (bilo vodik bilo baterije). Sva sredstva osigurana su Nacionalnim planom oporavka i otpornosti 2021. – 2026. godine.
Ako pogledamo Nacionalne strategije za vodik zemalja u EU-u, vidljivo je da i njihove ambicije prate strategiju EU-a za vodik koja je objavljena u srpnju 2020. godine. Tako Francuska planira instalaciju 100 punionica vodika do kraja 2023. i 400 – 1000 punionica do kraja 2028. godine. Poljska planira 35 punionica vodika do 2030. godine. Do 2030. godine Portugal planira instalaciju 50 – 100 punionica vodika, a Španjolska 100 – 150 punionica vodika. U konačnici, i smjernice EU-a govore u prilog vodiku kao alternativnom gorivu za dekarbonizaciju transportnog sektora. Paketom “Fit for 55” objavljenim u srpnju 2021. godine predlaže se instalacija punionica vodika svakih 150 km, što će ubrzati izgradnju potrebne vodikove infrastrukture. Trenutno u Europi imamo gotovo 150 punionica javno dostupnih (91 u Njemačkoj), a 40 ih je u procesu instalacije.
* Odakle električna energija za pogon svih tih prijevoznih sredstava i infrastruktura? Mnogi kritičari zelene strategije govore kako se previše govori o strategijama, a premalo o konkretnijim problemima koji će nastati ako cijela Europa počne voziti na vodik ili na struju.
Sa 38 posto ukupne finalne potražnje za energijom, industrija je najveći sektor krajnje potrošnje i čini 26 posto emisija CO2 globalnoga energetskog sustava. Mi moramo uvesti u industriju sunčevu energiju i energiju vjetra umjesto prirodnoga plina, nafte i ugljena, a to najbolje možemo preko vodika. Preko struje ne možemo, iako bi to bilo učinkovitije, jer struju na velikoj skali ne možemo pohranjivati u baterijama. Potrebno je ulagati u povećanje kapaciteta sustava za korištenje obnovljivih izvora energije i krajnje je vrijeme da se (posebno u Hrvatskoj koja obiluje sunčevom energijom) izgradi neki njihov strateški minimum, kako u EU-u, tako i u Hrvatskoj.
Tomu u prilog idu i smjernice strategije EU-a za vodik, kao i paket “Fit for 55” koji između ostaloga uključuje i razvoj tržišta vodika i ulaganje u povećanje kapaciteta sustava za korištenje obnovljivih izvora energije i povećanje kapaciteta elektrolizatora za proizvodnju obnovljivoga vodika. Obnovljivi (zeleni) vodik okosnica je i Hrvatske strategije za vodik koja će pridonijeti ubrzanju energetske tranzicije prema obnovljivim izvorima energije.
Direktno korištenje električne energije iz obnovljivih izvora energije jest najučinkovitije, ali obnovljivi izvori energije su nesigurni, mogu zatajiti kada nam struja najviše treba. Zato energiju treba pohraniti kada je ima za vrijeme kada je nema. Bilo koja pohrana električne energije se, međutim, plaća gubicima jer su nužne pretvorbe nečega što se ne može pohraniti u nešto što se može pohraniti.
Tu je pretvorba struje u vodik ona koja zadovoljava najšire zahtjeve u različitim sektorima potrošnje energije jer se vodik lako i učinkovito pretvara u toplinsku ili električnu energiju prema potrebi, a povrat vodika u, na primjer, električnu energiju najučinkovitiji je korištenjem gorivnih članaka različitih tipova. Upravo zato su gorivni članci ključna vodikova tehnologija na strani korištenja vodika kako u cestovnom transportu, tako i u stacionarnim elektranama. Na primjer, kombinirane elektrane s visokotemperaturnim vodikovim gorivnim člancima i turbinama mogu imati učinkovitost od 75 posto. Nije nemoguće da će se u deset godina izmisliti nešto pametnije od vodika, ali već 30 godina se na tome radi pa nije izmišljeno, barem ne u tolikoj mjeri da bi se s tim moglo ići u strategiju EU-a za vodik.
Proizvodnja vodika iz komunalnog otpada
Komunalni otpad trenutno se uglavnom razvrstava na mješoviti, papir, bio (organski) otpad i plastiku. Postoje i staklo, metali i tkanine kao otpad, ali mislim da ti materijali nisu pogodni za ekstrakciju vodika jer ga u njima (osim u tkaninama) praktički nema. Najbliži kandidat za vodik bio bi organski otpad i plastika. Nakon izdvajanja pogodnoga dijela komunalnog otpada idu procesi i postrojenja, kemijske reakcije i tretman toplinom kako bi se oslobodio i izdvojio vodik iz mješavine dobivenih plinova.
U svijetu postoje istraživačke grupe koje se bave upravo tim pitanjima. Dakle, prerada otpada je kompleksna priča i ovisi o količini otpada, sastavu otpada i ekonomskoj vrijednosti krajnjih ciljeva (izdvojiti aluminij, izdvojiti staklo, izdvojiti vodik, spaliti ga da se dobije toplina, procesuirati ga da se eliminiraju otrovne tvari itd.). Pitanje je što je i kada ekonomičnije raditi, a pritom nikako ne smijemo zaboraviti na emisije CO2 koje se tijekom procesa javljaju. U Hrvatskoj, koliko je meni poznato, postoji nekoliko kompanija koje iskazuju interes za proizvodnju vodika iz otpada, ali komercijalnih postrojenja nema, objašnjava dr. Kovač.
Kuhanje na zeleni vodik – zašto ne?
Zeleni vodik mogao bi se između ostaloga koristiti i u tu svrhu. Prirodni plin ima veću ogrjevnu vrijednost po jedinici volumena, a vodik ima veću ogrjevnu vrijednost po jedinici mase, tako da kod miješanja vodika u prirodni plin, ako se želi očuvati isporučena energija kao prije umješavanja vodika, mora se pomiriti s povećanom volumnom isporukom mješavine. Kada se promatra EU, vidi se da se tu već sada može govoriti o dva do šest posto volumnnih udjela vodika, a u Njemačkoj u određenim uvjetima i do 10 posto.
Istovremeno, treba napomenuti da je ranije u EU-u u uporabi bio tzv. gradski plin koji je bio proizveden plinifikacijom ugljena i koji je sadržavao i više od 50 posto vodika, ali i otrovni CO. U Zagrebu je gradski plin postupno zamjenjivan prirodnim plinom od šezdesetih godina prošloga stoljeća, a posljednji potrošači prekopčani su s gradskoga na prirodni plin krajem 1993. godine. Prema tome, principijelnih razloga da se vodik ne bi mogao umiješati u prirodni plin i transportirati cjevovodima, a u konačnici i potpuno ga zamijeniti, nema. Na tom tragu u svijetu su napravljene, a i u tijeku su, opsežne studije o mogućnostima i posljedicama umješavanja vodika u prirodni plin.
