U posljednje smo vrijeme mnogo slušali mišljenja političara vezano uz zakon o obnovi Zagreba nakon potresa, a imali smo priliku čuti i prvu raspravu u Saboru vezanu uz zakon.
Zastupnici su, na žalost, otišli na godišnji odmor prije nego što je zakon usvojen, no to nam ostavlja dovoljno vremena da čujemo i neka mišljenja samih građana. Stoga smo se obratili onima o kojima se u posljednje vrijeme najviše polemizira – građanima iz centra.
Njihova su mišljenja, naravno, podijeljena, a najviše je nedoumica oko uvođenja imovinskog cenzusa za dio iznosa kontrukcijske obnove koju moraju platiti građani. Dok jedni misle da bi uvođenje imovinskog cenzusa u tom slučaju označilo nepotrebnu podjelu građana, drugi smatraju da je cenzus potreban kako se ne bi dodatno osiromašilo one slabijeg imovinskog statusa.
“Ja zapravo ne shvaćam što znači da se čeka zakon. Zakona ima. Zakon je užasno glup, ali zakona ima za sada. Koliko sam shvatio, oni u vezi zakona cijelo vrijeme raspravljaju samo o tome kako će se raspodijeliti novci s kojima se treba obnoviti Zagreb.
Postoje drugi problemi koje je zakon trebao urediti. Mi, na primjer, imamo pričuvu od 2,5 kune, pa sramota je da je u centru pričuva tako niska. Postoji i problem socijalnih slučajeva koji su tu već godinama i koje se ne može prisiliti da se isele iz zgrade jer nemaju novaca. To je sve trebalo ići polako zato mi uopće nije jasan taj novi zakon.
Trebaju biti iskreni prema građanima. Ako država da 60% iznosa, a grad 20% nije mi jasno zašto država daje većinu, a ne grad. Nitko nije ništa o Bandiću spomenuo, o tome svi šute. Sumnjam da će to profunkcionirati, ne vidim svjetlost na kraju tunela. Ljudi će se na kraju sami pobrinuti za svoje stvari”, rekao nam je jedan Zagrepčanin iz centra koji je sa svojim susjedima već krenuo u obnovu zgrade iz vlastitog džepa.
Gospođa Gabrijela koja se iz stana na Langovom trgu morala preseliti u studentski dom u Cvjetnom naselju, najviše se požalila na to da joj se čini kako se zakonom ne uređuje status stanara čiji stanovi već godinama imaju neriješene imovinsko-pravne odnose koji nisu riješeni od nacionalizacije. Takvih je, kaže, većina onih koji se još uvijek nalaze u tom domu jer nisu imali pravo na gradske stanove ili sufinanciranje najma. Za njih, najveći problem nastupiti će 1.9. kada navodno moraju iseliti. Kamo? Ne znaju.
“Ja sam umirovljenica sa 2740 kuna mirovine. Na mene se tih 20 posto ne odnosi jer sam ja u tom stanu nitko i ništa bez obzira što sam od 1988. godine tamo prijavljena, što je baka pokojnog supruga imala stanarsko pravo u tom stanu. Nitko ne bježi od toga da sudjeluje u nečem. Ja po logici zakona o obnovi postajem beskućnica. Zar onda ne bi bilo logičnije da mi država dozvoli, da ugovor da nekako već plaćam tu stanarinu ili nešto, pa bi se onda nekako i snašli za tu obnovu preko djece ili nekoga, pa da ta zgrada ostane gdje je. Ne znam što će se inače s njom desiti, a biti će mnogo takvih u centru grada.
U ostalim dijelovima, sam zakon je uredu, ali neka se malo pogleda i taj imovinski cenzus. Što s ljudima koji žive od socijalne pomoći, od 800 kn? Od kuda će oni dati tih 20% kada nemaju za preživjeti a kamoli za neko sufinanciranje. Mada, u djelu koji država financira su naši novci, u gradskom djelu su novci iz prireza, koji mi opet dajemo”, rekla je.
“Nije zakon za sada loše napravljen, što se tiče ovih 60-20-20, jedino bi bilo dobro da se omogući dizanje kredita u posebnim uvjetima, da si ljudi mogu priskrbiti tih 20% koje bi morali sami platiti. Neka se upišu u nekretninu za taj iznos ali da nam se omogući da nismo kao prosjaci. Nadam se da će zakon čim prije biti donesen i nadam se da će na nam izaći u susret. Bilo bi lijepo kada bi drugi građani Hrvatske prestali pljuvati po nama, jer smo mi u istoj situaciji kao i oni”, rekla je druga Gabrijela, ovog puta iz Markuševca, i dodala da trenutno živi u svojoj kući sa žutom naljepnicom te ne može dobiti kredit kako bi sama započela obnovu.
Upit građanima poslali smo i u Facebook grupi “Potres u Zagrebu – Svi mi u centru”, gdje su mnogi dali svoje mišljenje o trenutno prijedlogu zakona. Prenosimo neke komentare građana koji su artikulirali svoja konkretna mišljenja.
“Kako bi se to računao imovinski cenzus za zgradu od, na primjer, devet stanova od kojih su u dva bogatiji a ostalih sedam penzionera? Radi se ojačavanju zajedničke zgrade a ne o uređenju nečijeg stana.”
“Zakon je pisan za sanaciju zgrada koje su u privatnom vlasništvu. Nema spomena o onima gdje su miješana vlasništva – privatno i gradsko ili privatno i državno. Postoje miješana vlasništva u kojima država ili grad duguju za pričuvu a država bi stavila hipoteku u slučaju da vlasnici ne osiguraju 20% za sanaciju. Spominje se konstruktivno statičko pojačavanje, a ne spominje se sanacija zidova poslije. Nigdje nema spomena o sanaciji fasada, pogotovo onih koje su imale štukature zbog kojih su turisti najviše dolazili, a bačene su u građevinski otpad. Nigdje se ne spominje tko će sanirati kulturne i znanstvene ustanove , škole, fakultete. Tu su i građani koji zbog niskih primanja ne mogu dignuti kredit za sanaciju jedine imovine – umirovljenici, osobe s invaliditetom, nezaposleni i oni kojima su smanjena primanja zbog korone krize i oni koji su već kreditno opterećeni.”
“Mislim da bi trebalo uvesti imovinski cenzus, ima hrpa vlasnika investitora koji imaju i iznajmljuju više nekretnina po centru, a u isto vrijeme ima umirovljenika kojima je to jedina nekretnina”
“Imovinski cenzus, time bi se pokazala stvarna solidarnost prema onima koji nemaju ni kune za obnovu.”
“Smatram da nikakvih imovinskih cenzusa biti ne smije. Ovo je naš grad i ne smijemo dopustiti da nas se dijeli. Niti po cenzusu niti po rođenju. Ja sam svoju nekretninu sanirao i ne govorim zbog sebe. Sve ostalo je politikanstvo. Ne smijemo dopustiti da netko pronađe alibi da se nekretnina ne subvencionira.”
“Treba prvo riješiti one kojima je jedina nekretnina stradala a onda one za iznajmljivanje jer ima ljudi koji imaju i po pet, ako ne i više, koje iznajmljuju i mislim da je takvima lakše nego onim drugima”
“Prije svega se grad i država trebaju dogovoriti koji dio Zagreba žele zadržati u približno izvornom obliku. Sve ostalo treba prepustiti našim arhitektima neka se modernizira. Jer inzistiranje na privremenom zakopavanju starih zgrada koje nisu od identitetskog značaja jest vrsta zločina (i pljačke!) prema stanovništvu koje tu živi, kao i sprječavanje razvoja grada. Znamo da su gotovo sve zgrade u širem centru dale svoje. Sad je vrijeme i prilika da ih se temeljito pročisti.”
“Zgrade u povijesno-identitetskoj jezgri koje se odluči restaurirati, bilo skupim metodama očuvanja starine ili temeljitim rušenjem i izgradnjom izgledom sličnih ali od novih materijala, grad i država trebaju obnoviti u 100% iznosu te zadržati vlasništvo nad zgradama, a stanarima ostaviti 100% vlasništvo stanova. (Stan je unutrašnjost šupljine u zgradi ograničene ulaznim vratima istoga, gdje obitavaju stanari.) Treba napraviti javni plan obnove po blokovima tako da svatko zna za koliko godina dolazi na red i kada treba iseliti na godinu dana koliko će trajati radovi.
Ostale zgrade sufiancirati prema nekom modelu, recimo 60/20/20 ili još bolje 65/25/10 jer će cijene radova podivljati zbog visoke potražnje i Korona krize. Kad se obnova završi, stanarima treba dati jasnija pravila i obveze. Do sada je sve bilo prepušteno stihiji. Mnogi su stanari rušili zidove i time bitno oslabili zgradu, a sad nema nikakvih sankcija…”
