Planinarka koja je bila dio skupine koja se kretala vrlo opasnom trasom na Veležu pala je i udarila u stijenu. Na litici je provela 12 sati, a uspješno su je spasili tamošnji GSS-ovci.
Riječ je 62-godišnjakinji koja je zadobila ozljede prsnog koša, iz bolnice su kazali kako je njeno opće stanje zadovoljavajuće, te se nalazi izvan životne opasnosti.
Uz nju je bio i predsjednik planinarskog društva Gea Nenad Igrc, koji se nije micao tih neizvjesnih 11 sati. Otkrio je kako se pad dogodio u 11:45, dok se penjala uz sajlu. Glavom je udarila u stijenu.
“Taj pad je bio nekih 7, 8 metara. Ja sam bio na začelju kolone, između nas je bilo 5-6 ljudi”, kazao je Igrc dodajući da je u grupi bilo četiri vodiča, koji inače hodaju između planinara u koloni.
PLANINARKA IMA 62 GODINE: Spašavali ju cijelu noć, sad se nalazi u bolnici u Mostaru
“Kad je pala, mi smo došli do nje i osigurali je, vidjeli da nema vanjskih prijeloma, nema krvarenja, da je stabilno. Bila je, naravno, u šoku, ali nije bilo potresa mozga”, prisjeća se.
“To vam je na tako okomitoj stijeni, da je to 90 posto stijene. Na tom mjestu vi nemate gdje sjesti, a oko nas su bili i ostali ljudi koje sam ja s kolegom uputio da odu dalje, a ja sam ostao uz nju, od 12 sati do 11 navečer”, kazao je.
“Imali smo sreću da smo našli kao kamenu poličicu od frtalj kvadrata, gdje je ona sjedila, a ja sam na drugoj polici od 15 kvadratnih centimetara, stajao pored nje.”
Oboje su bili osigurani gurtnama i karabinerima, kako ne bi ni slučajno pali. Tako su čekali do otprilike 20 sati, kad su stigla petorica iz gorske službe spašavanja. Njihova priprema za spuštanje krenula je tada, a trajala do oko 22 sata, tumači.
“Žena nije visjela, ona je sjedila, ali u tako neugodnom položaju”, istaknuo je.
Nesreća i višesatno čekanje koje je uslijedilo dogodili su se na visini od oko 200 metara od prvog malo ravnijeg terena. Nadmorska visina na kojoj je planinarka nastradala je 1650 metara.
‘BILA JE SAMO MALA CRVENA TOČKICA’ GSS-ovac: Kako smo spasili Zagrepčanku s kobnog planinarenja
“Kolegici sam rekao da sad mora imati strpljenja, strpljenja i strpljenja. Naše strpljenje je prevladalo. Tim strpljenjem smo u osam sati dočekali prve spasitelje, u tom strpljenju smo čekali da se to sve raščisti.”
Snimke žene zapele na strmoj stijeni koje su obišle zemlju napravio je helikopter iz Banja Luke, objasnio je Nenad. “Zapovjednik baze koji je naredio polijetanje zvao me u četiri sata. Ja sam mu rekao da ako nemaju vitlo, nemaju sajlu, da nemaju što kod nas tražiti”, sjeća se razgovora. Kazao mu je kako vitlo nemaju, no da će se pokušati spustili.
“Rekao sam mu da se ovdje nema gdje spustiti, mi smo u takvoj okolici da bez sajle nemaju što tu raditi”, dodao je. Ipak su poletjeli i nadlijetali ih nakon što su ih uočili. “Shvatili su da su nemoćni, rekao je priznajući da je unesrećenoj ženi malo “muljao” kako je ne bi dodatno prestrašio. Oko 17 sati helikopter je odustao i otišao.
Napomeno je još kako su do 18 sati u njihovoj blizini, 20-ak metara udaljeni, bila dvojica kolega planinara s kojima je mogao verbalno komunicirati, a razgovarali su i telefonom. Njih je tad zamolio da odu kako ne bi zapeli u mraku na toj stijeni. “Njima je isto trebalo dva sata da do kraja izađu”, rekao je.
“Spuštanje kolegice počelo je tako što su je osigurali užetom i doktor iz bolnice je bio uz nju i njih dvoje su se, uz pomoć i asistencije GSS-ovaca, na dva užeta spuštali, najprije nekih 100-tinjak metara, pa su se morali prebaciti na drugo uže, drugo takozvano sidrište”, prepričao je. Nakon nekoliko stajanja, uspješno su spušteni.
Kad su oko 23 sata ženu uspješno spustili s planine, krenulo je i spuštanje njenog vodiča. “Moje spuštanje nije bilo ni uz čiju pomoć, spustio sam se sam”, dodao je.
U ovakvim je situacijama, naglašava Nenad, za planinara jedna stvar ključna, smirenost. “Ni u jednom trenutku nisam izgubio sigurnost u to da će netko doći i da će nas izvući. Prenio sam to i na nju i ona je bila jako poslušna. Trpila je bolove, nije mogla micati desnu ruku, ali je slušala i mi smo to sa svojim strpljenjem preživjeli.
“Nismo bili dehidrirani ni dezorijentirani. U svakom smo trenutku znali gdje smo, što radimo i što čekamo”, naglasio je.
On se sam spustio s planine i nastavio dalje. “U pet sati došao sam do prvih automobila. Sam sam se spustio, vlastitim rukama i s ruksakom na leđima.
“Nitko od nas nije neiskusan, mi smo znali gdje idemo, znali smo što radimo i da je teška trasa. Kolegica koja je pala u našoj ekipi od osmero ljudi koji smo krenuli iz Zagreba bila je najspremnija, najiskusnija. Čak više nego ja”, ističe.
“Čak i najboljima se događaju nezgode”, zaključio je Nenad, inače 59-godišnjak.
