NEMAMO SE ZAŠTO SRAMITI! Isti dan su se potukli i njemački i engleski navijači

dailymail.co.uk

Uoči uzvratne europske utakmice Dinama u civiliziranom Luksemburgu (koji nerede nije vidio pune 32 godine) potukle su se dvije skupine navijača koji prate hrvatskog nogometnog prvaka, klub koji je nedavno potresla afera oko (kratkog) pritvaranja njegovih čelnika zbog ozbiljnih optužbi za nezakonite radnje…

Dinamo je u nogometnom smislu nakon loše partije u Maksimiru ipak pokazao kvalitetu i prošao dalje, tako da ovaj sukob nije imao vjerojatno nikakav utjecaj na zbivanja na terenu. Uostalom, već i gospođe na kavici na Cvjetnom trgu znaju da postoji “neki sukob između mamićevaca i antimamićevaca”. Različita mišljenja, a naročito pojava interesa kod dijela navijača, dovelo je do borbe za prevlast na tribini te netrpeljivosti između dviju zaračenih strana; s jedne strane velika većina navijača prosvjeduje protiv korupcije vladajućih ljudi iz kluba, a s druge nalazi se manjina, sastavljena od bivših članova BBB-a, otuđenih zbog suradnje s klubom u smislu uzimanja novaca za “mir u kući”…

Ako stavimo na stranu probleme koji se vežu uz navijačke tučnjave, kao segmente ovog društvenog fenomena i dijela složene, nekima i neshvatljive subkulture, nailazimo na još jedan fenomen; a to je težnja medija senzacionalizmu i bezuvjetnoj čitanosti. U posljednje vrijeme sve više je prihvaćena i teza da se uvijek zanimljive navijače koristi za prebacivanje fokusa društva sa važnijih društvenih, problema, uglavnom gospodarskog predznaka…

Primjerice, šaranje cidokorom po travnjaku Poljuda još je aktualno, a ne treba niti isticati koliki je medijski prostor i pažnju privukao taj incident, koji je čisti propust organizatora, odnosno Hrvatskog nogometnog saveza. Slučajno ili ne, u isto vrijeme prosvjedovali su i radnici Udruge Franak te radnici Imunološkog zavoda, vjerojatno “malo” bitnije teme za isticanje. Čini se da hrvatska populacija preferira lakše teme, žutilo, guzice i sise te baklje u terenu, a oni koji žele, ozbiljnije štivo će i pronaći. Ogromna je, dakle, važnost i odgovornost naših vodećih medija.

No ipak, činjenica je da mediji trljaju ruke svakim novim navijačkim incidentom, jer to u pravilu znači instantan i znatan porast čitanosti za taj dan te zarađenu ionako malu novinarsku plaću.

Neosporno je i da navijački incidenti nisu opravdani, ali su itekako prisutni, pa i izraženiji u nekim “civiliziranijim” i razvijenijim zemljama kao što su Njemačka, Švicarska, Nizozemska, Engleska, Francuska i Rusija, pa i Švedska. Nismo primijetili da se u tim zemljama najviši državni dužnosnici “crvene od srama” i ispričavaju, a drugi dan se ne sazivaju tribine i specijalne emisije sa raznim stručnjacima, gdje se govori o “problemu države broj 1” i još jednoj hitroj izmjeni zakona kako bi se riješio taj gorući problem. Primjerice, isti dan se u mirnoj, alpskoj zemlji Austriji nakon prijateljske, pripremne, kako god hoćete, utakmice na sred nogometnog terena “odigrala” tučnjava njemačkih i engleskih navijača, igrali su Eintracht Frankfurt i Leeds. Epilog: 25-ero uhićenih, nešto lakše ozlijeđenih, veće posljedice nego u Luksemburgu…

Ugledni inozemni mediji, također su popratili “akciju” svojih navijača. Engleski Dailymail čak je njemačku stranu oslovio huliganima, vandalima (“thugs”), a svoje navijačima (“supporters”)… Dakako da je nezahvalna i sama usporedba s takvim europskim stupovima civilizacije, no očigledno je da Hrvatska po tome pitanju nije iznimka i izolirani slučaj, kao što nije ni po pitanju senzacionalizma u medijima, korupcije u nogometu, a ni politici. To je onda valjda samo ona priča o dvostrukim kriterijima, “velikima i malima”…

Komentari