Ovaj kvart koji mnogi zaobilaze u širokom krugu, podložan je određenim sterotipima koji proizlaze iz neznanja…
Kozari Bok – zagrebačko naselje u kojem, kako je već svima dobro poznato, živi veliki broj pripadnika romske nacionalne manjine. Periferija metropole mjesto je u kojem žive ljudi koji, unatoč čestim predrasudama, žele živjeti kvalitetno, školovati se i biti kao i većina. Na putu prema ostvarenju svojih želja, Romima u Kozari Boku pomaže jedna mala hvalevrijedna ustanova pod nazivom ” Zafferino Gimenez Malla” koju pohađaju romska djeca vrtićke i predškolske dobi.
Kako izgleda jedno poslijepodne u ovoj ustanovi, odlučili smo i sami provjeriti. Naime, ovu ustanovu osmislio je i proveo u djelo Ragib Seferović 1996. godine, a u njoj se radi s djecom vtićke i predškolske dobi. Naša ”domaćica” bila je tajnica romskog vrtića Danijela Štimac Sajko koja nam je kazala kako se u vrtiću nalazi 18-ero djece.
Naime, vrlo je tužna i razočaravajuća činjenica kako ovaj vrtić ima apsolutno sve uvjete koje ima i gradski vrtić, no jednastavno nije jednako priznat niti ima jednaka prava.
”Mi i dalje nismo u sustavu dječjeg vrtića, ne financiramo se kao gradski vrtić, tako da nismo obrazovna institucija, a imamo sve uvjete koji su potrebni da nas se tretira kao gradski vrtić”, rekla nam je Danijela i otkrila kako godišnje dobivaju potporu od svega 310 tisuća kuna.
“Kada to podijelite na 4 zaposlena i sve ostalo što ova ustanova treba, ne ostane skoro ništa”, nastavlja tajnica vrtića koja priznaje, teško je pronaći i odgajateljicu koja bi pristala na rad u našem ”vrtiću”. Evo i zašto: “Vrlo je teško naći odgajateljicu koja bi kod nas radila, ali ne samo zbog predrasuda, već i zbog male plaće koja iznosi 4 100 kuna što je, svjesni smo, zaista malo”, rekla je.
Naša druga sugovornica, voditeljica ustanove i kćer osnivača ovog vrtića, Senija Seferović koja je s osmijehom na licu prihvatila ispričati nam vrlo zanimljive činjenice koje do sada nismo znali.
“Rad sa romskom djecom iziskuje puno napora. Naravno, dosta toga ih učimo kroz igru, no kada dođu doma jednostavno počinju živjeti drugim životom. Životom koji ne poznaje internet, gdje su roditelji, pogotovo majke, prezaposlene odgojem djece. No, moramo reći kako djeca ovdje kod nas jako puno nauče”, rekla nam je Senija, voditeljica vrtić.
[box type=”info” align=”” class=”” width=””]Dok smo razgovarali sa voditeljicom i tajnicom primijetili smo kako nas iza vrata radoznalo promatraju dječja lica. Nismo mogli ostati ravnodušni na iskrene dječje osmjehe i radoznale oči koje su pratile “što se to tamo zbiva”. Gospođa Senija s veseljem nas je odlučila upoznati sa prostorijama u kojima borave, igraju se i uče romska djeca. Samim ulaskom u vrtić osjetila se neizmjerna toplina i dobrodošlica. Zidovi prepuni dječjih radova i živih boja u našim su srcima ostavili traga. [/box]
Odgajatelji oduševljeni djecom, ali i djeca odgajateljima
“Radim ovdje već tri godine i jako mi je lijepo raditi s ovom djecom”, ne skrivajući oduševljenje rekla nam je odgajateljica Elvira.
“Jako mi je lijepo i lijepo se zabavljam”, rekla nam je malena djevojčica pokazujući nam što je upravo nacrtala. “Ja imam četiri godine i isto mi je lijepo tu”, rekao nam je maleni dječak neprestano se smijući.
Promatrajući ovu romsku djecu iz jedne sasvim druge perspektive, možemo samo potvrditi kako su beskrajno pristojna, pristupačna, vesela… jednom riječju, prekrasna. Djeca koju smo vidjeli imaju od četiri do šest godina, a sasvim neočekivano, poklonili su nam najljepši dar… dvije pjesme koje su upravo ovdje naučili.
“Nikada nismo od Grada dobili priznanje za svoj rad ili barem neku zahvalu”, pomalo tužno nam je rekla Senija.
https://www.youtube.com/watch?v=z0Ku9mzLQI0&feature=youtu.be
“Vrlo je pozitivna činjenica kako sve više romskih djevojčica završava osmogodišnju školu. Također, neke krenu i dalje, kao primjerice na tečajeve za kuharice. Neki kasnije idu i na fakultete. Ponosimo se jako time, upravo zato jer su prvo kod nas, a nakon toga kreću u prvi razred osnovne škole.
Naime, 7000 Roma upisuje se u osnovne i srednje škole, što nam govori kako Roma u Hrvatskoj ima više nego što je vidljivo na popisu stanovništva, nastavlja naš razgovor Senija, te ujedno naglašava kako je ”odaziv medija prema Romima jako mali”.
Što vam to govori? Jesu li građani kao takvi krivi što se ovakve neistinite postavke prema Romima protežu desetljećima ili su tome ipak puno pridonijeli mediji? Bez obzira na etikete, vrijeme je da ljudi otvore oči i konačno shvate da smo svi jednako vrijedni u svom postojanju. Kako možemo očekivati preokret, ako ga sami ne iniciramo? Ovaj kvart koji mnogi zaobilaze u širokom krugu podložan je određenim sterotipima koji proizlaze iz neznanja.
“Vjerovali ili ne” Romi su ljudi kao i mi, sa jednakim potrebama, željama, snovima… Bez obzira što žive drugačijim načinom života, mnogo je njih koji se školuju i koji žele postati netko i nešto. Zato pokušajte prigrliti ovu manjinu, koja je ionako dovoljno mala i nemoćna da se sama brani, a kojoj je podrška društva, ali i države itekako potrebna.
