Kozari Bok i Kozari Putevi kroz oči kolumnistice Snježane Vučković, piše Dalje.com.
I tvoja ulica priča priču. Pod stablom trešnje kraj kojeg svaki dan prolaziš, netko je nekoga sramežljivo i nespretno po prvi put ljubio. Obična rupa na cesti pred tvojom kućom nije obična. O tome svjedoči ožiljak na nečijem koljenu nastao nakon pada lanca s bicikla i preletom blatne kaljuže. A tek ona neofarbana ograda sa šiljcima? I ona sigurno godinama čuva tajnu razderanih hlača dripca koji je krao susjedove jabuke.
Svako, baš svako naselje, selo i zaselak ima svoju povijest. Samo ste je u naletu vremena izbrisali, zaboravili ili naprosto – prehodali. Povijest prošlosti uzbudljiva je i čak ako tek sada shvatite da vam je većina toga procurila kroz prste, ne dopustite da vam promaknu budući događaji. Jer, prošlost jest uzbudljiva, ali ni upola kao što je to sadašnjost. Posebno ako si stanovnik Kozari Boka ili Puteva, velegradskog sumornog predgrađa koje polako ali sigurno buja, cvijeta i mudro se približava srcu grada.
Ukoliko bi netko svjesno donio odluku živjeti u mom naselju, moram ga upozoriti na pravilo broj 1:
– Zaboravi na intimu
Jer… Kad bi netko ozbiljno zasukao rukave i odlučio kroz cijelo naselje proći a da nogama ne dotakne ulicu, to bi mogao bez problema. S terase na garažu, s garaže na stepenice, s krova na šupu. Malo gdje su kuće stiješnjene toliko da je, primjerice ovo, moja svakodnevnica:
“Susjeda, ostavi meni malo pizze, miriše mi cijela kuća”, dobacuje mi žena čija kuća gotovo dodiruje moju, a koja bez greške svaki dan po mirisu pogađa što kuham i što ću tog dana jesti.
Ili:
“Pojačaj malo, i ja volim tu pjesmu”, dovikuje iako stišano slušam radio pa dodaje:
“Spremaš se negdje?”… Jer čuje fen i zna da sušim kosu…
Budući stanovniče mog kvarta, osim što će tvoja okolina bez greške ima svakodnevan uvid u tvoj jelovnik, vrlo često će ti netko, bez najave, uletiti u kuću “čisto da te vidi” i uopće neće mariti što si izašao polugol ispod tuša a voda s tebe curi po parketu. Jer će ti uzbuđenim, polutihim glasom morati ispričati kako se “ona što s tri različita muža i ma petero djece opet napila”.
Ako i dalje želiš živjeti u mom kvartu, dužna sam ti priznati i ovo…
Svaka, ali svaka ulica ima dežurnog pilara, brusača, brusioca koji već oko osam ujutro svira budnicu. Dobra vijest je da će ti to vremenom postati sastavni dio života i velika je vjerojatnost da ćeš se na to naviknuti. Loša vijest je da ih neke ulice imaju po nekoliko, pa brusačko-pilarska simfonija traje po cijeli dan.
Savjet? Ne pokušavaj reagirati jer ćeš se s dotičnim brusačem sprijateljiti za cijeli život. Kako?
“Aj, šta se ljutiš! Evo, ispilim još ova dva metra i gotovo! Pa moram se grijati, jel’da? Negooo, dođi ti ‘vamo da se mi ugrijemo pivicom”.
I gotovo.
Od tog dana pa nadalje, tipu s mandurom i cigarom u ustima ozakonio si pilarsku karijeru do kraja života.
No, budući stanovniče mog naselja… Ja moram biti iskrena do kraja, staviti ruku na srce, pa ti reći i ovo…
Jednom kad dođeš u moje (ne po dobrom) čuveno naselje, zaljubit ćeš se u njega do kraja života i poželjeti ostati zauvijek.
Jer ona što će ti banuti u kuću dok si gol… E, baš ona će ti dotrčati s tanjurom juhe kad si bolestan, a ona što ti miriše ručak će skinuti zadnje pare sa svog računa da ti pokriješ svoj minus. Brusač će ti pogurati auto kad ga ne budeš mogao upaliti a pilar ti odvesti dijete u bolnicu ako tebe nema.
Jer tako je u to u Boku i Putevima. Ljudi oko tebe ti možda neće dopustiti da budeš sam onda kada bi ti to htio. Ali te (a ovo ti ja jamčim) sigurno neće ostaviti da budeš sam kad te u životu sustigne nevolja. Znaj, s ovim ljudima, htio ili ne, vezat ćeš se i postati dio zajednice, slične braku. S njima ćeš biti, a i oni uz tebe – u dobru i zlu.
