Dobra, čista, al izgubljena duša.
Svaki grad, a često i mjesto, ima svoj zaštitni znak. Kosi toranj u Pisi, Big Ben u Londonu, Eiffelov toranj u Parizu, Kip slobode u New Yorku… Rajče u Kozari Putevima…
Valjda se zvao Rajko, al dok se vukao prašnjavim ulicama omamljen konjakom, netko mu je prišio nadimak “Rajče” pa ga ja tako i pamtim.
Priča baš kao kod Balaševića, jer Rajče “sve je im’o, ništa im’o nije”. Mislim, njegova je namjera bila krajnje dobra. Spakirao se jednog dana, poljubio ženu i djecu i otisnuo se u bijeli svijet kako bi zaradio nešto novca i zadivio komšiluk u BiH novom kućom. Ništa Rajčetu nije bilo veličanstvenije i bjelje od Zagreba, al usud je htio da utočište nađe baš u Kozari Putevima kod “jarana” koji su već utrli svoj put u bolju budućnost. Omamljen svijetlima velegrada, Rajče je svoje plaće proslavljao gajbama pive i litrama žestice, pa su se dinari namijenjeni za žbuku i krovište kuće u Bosni polako počeli topiti u alkoholnim parama i jutarnjim izmaglicama.
Zbog svog teturanja po kvartovskim ulicama, djeca su ga doživljavala kao svojevrsnog Buggy mana:
“Bježmo, ide Rajče”, često se čulo iz njihovih usta.
Mene, međutim, nikad nije plašio. Umjesto toga, beskrajno me rastuživao…
Iako ga, pretpostavljam, nitko nikad nije vidio trijeznog, svi su ga (osim prestrašene djece) voljeli. Bio je dobra, čista, al izgubljena duša koje se zbog njegove slabosti obitelj zauvijek odrekla. Kvart, međutim, nije nikada.
Ne znam, zapravo, ni gdje je spavao iako sam se u nekim jutrima znala saplesti o njegovo ispijeno, sitno tijelo okruženo “čukančićima” Badelovih konjaka, sklupčano kraj kanala ili “Prehrane” – tada jedinog dućana. Ali dobro znam tko se brinuo za njegov “styling” i pazio da bude obrijan i ošišan.
Moj tata.
Samouki majstorski frizer, brico koji je s visokom profesionalnošću u garaži pokraj maslnastog “fiće” šišao gotovo cijeli kvart, (sve doduše na istu frizuru) uvijek je rado šišao i Rajčeta. Besplatno, naravno. Sjećam se kako bi ga moj stari uvijek ponudio čašicom, ali samo jednom. Jer Rajčetu su pred kraj bile dovoljne tek dvije pa da izgubi kontakt sa stvarnošću, a i ravnotežom. Tata je satima mogao slušati njegovu životnu ispovijest, a često bi i ja motajuć se po garaži, zbog fascinacije njihovim odnosom “napela uši”. I uvijek bi ovaj scenarij završavao isto: Rajče iz prljavog kaputa časno vadi zgužvanje hiljadarke, a stari mu ih gura nazad u džep.
Ne znam točno kako je i gdje umro. Samo znam da je s njim umrla jedna posebna povijesna etapa mog kvarta i da se svog zaštitnog znaka i danas rado sjetimo. I nadamo da je gore, u nekom boljem svijetu, makar u snovima izgradio kuću. Veliku, najveću, kakvu BiH do sad nije vidjela…
Izvor: Dalje.com
>>> KOLUMNA: Zagrebe, ako su Maksimir tvoja pluća, Kozari Bok i Putevi tvoje su srce
>>> KOLUMNA: O Kozari Bronxu, Drek riveru i stoki iz Boka
