Hrvatska je ostala bez jednog dimnjačara. I to ne baš poštenog, ako je suditi prema ranijim medijskim napisima, osuđivanosti te posljednjoj u nizu sudskih presuda. Riječ je o Šefiku N. (52), koji je nepravomoćnu presudu zbog prevare Zagrepčana dočekao u Švedskoj, gdje se 2016. preselio s obitelji. Njega je Općinski kazneni sud osudio na godinu dana zatvora s četverogodišnjim rokom kušnje zbog prijevare te krivotvorenja isprava, a mora nadoknaditi i 6000 kuna sudskih troškova.
Šefik je od 25. rujna do 23. studenoga 2015. temeljem punomoći Šeće M. preuzeo pečat tvrtke Dimnjak-plin i građanima se predstavljao kao zaposlenik tog poduzeća, iako to nije bio. Građani su mu povjerovali i pustili ga u domove kako bi im pružio dimnjačarske usluge nakon kojih im je izdao atest za dimnjak te račune koje je osobno potpisao i ovjerio pečatom tvrtke. Zarada? Prema naplaćenom poslu u džep si je stavio 5460 kuna, piše Jutarnji list.
Na njegovoj dimnjačarskoj trasi su se tako našli stanari od Bosanske i Zelenjaka preko Pantovčaka do Praške, Preradovićeve i Trnjanske.
Dimnjačarske usluge su varirale od 100 do 3000 kuna, ovisno o procjeni, a naivni građani u njegovu specijalnost i dobre namjere nisu posumnjali. Među nasamarenima su jedna zaposlenica Europskog centra za studije rata i mira, zaposlenica zaklade Friedrich Ebert Stiftung, djelatnici Francuskog instituta… Nekima od njih se predstavio kao dimnjačar Ivan Matić. Pojedinci ipak nisu povjerovali u istinitost njegovih navoda pa nije dugo trebalo da se u slučaj umiješa policija.
Naime, djelatnicima Hrvatskog šumarskog instituta, Šefik je za svoje usluge izdao račun na 3000 kuna. No, kako se svaka isplaćena kuna itekako provjerava, ubrzo su otkrili da tvrtka Dimnjak-plin nije nadležna za njihovo područje pa uplatu nisu ni izvršili.
“Doista sam bio kod tih ljudi u domovima i pružio im usluge koje sam prethodno ponudio. Izdao sam atest za dimnjak i račune, no želim napomenuti da sam ja KV dimnjačar i prije toga sam radio za druge dimnjačarske obrte, tako da znam daj posao i imam položen majstorski ispit. To je odgovoran posao, a posljedice u slučaju neprofesionalnog pružanja usluga mogu biti značajne. U gradu sam radio kod nekoliko dimnjačara, a kad sam se osamostalio, pokušao sam ishoditi koncesiju.
Međutim, u Zagrebu mi to nije uspijevalo zbog dimnjačarskih lobija pa sam 2013. u Cazinu otvorio obrt u kojem je sa mnom radio Šeći, a kako nam je slabo išlo, odlučio sam na Šećevo ime otvoriti obrt u Zagrebu. Ako postoji krivica u činjenici da sam profesionalno i odgovorno pružio usluge građanima, onda sam kriv. Nikome nisam htio napraviti štetu, niti sam ikoga prisiljavao na išta”, branio se optuženi dimnjačar napomenuvši da su ga “dvije građanke zvale nakon što im se nije javljao njihov dimnjačar zadužen za njihov rajon”.
Iskazao je žaljenje i napomenuo da su on i njegova obitelj tada jedva preživljavali, a kad je, prema vlastitim tvrdnjama, vidio da od posla neće biti ništa zbog podnesenih kaznenih prijava, odustao je od svega te se preselio u Švedsku, gdje radi u jednom staračkom domu.
Na upit zašto nije podnio zahtjev za koncesiju za tvrtku i je li znao je li jedan od uvjeta za dobivanje iste nekažnjavanost, Šefik N. je kazao da natječaj nije bio objavljen pa da zato nije aplicirao, a za nekažnjavanost je pojasnio da je znao za taj uvjet i da Šećo, za razliku od njega, nije bio kažnjavan.
