Jesam li u raju? Ne, došla sam na red kod doktora u Kozari Boku, piše Snježana Vučković za Dalje.
Kad se razbolim, ma kako to teško bilo, ne muče me standardne brige… Uopće se ne pitam hoće li se proširiti bakterija? Imam li upalu pluća? Moram li na bolovanje? Kemoterapije?
Nee, u tom trenutku imam sam jednu brigu: Moram li, pa moram li baš ići u ambulantu u Kozari Boku?
Osim što sam istraumatizirana zbog crvenokose zubarke koja nas je kao male ušutkavala dok nam je nemilice čupala zube, primijetila sam da su pojedine kutke ambulante još donedavno krasili moji inicijali ispisani prije 30 godina.
No, nije bolna zubarska prošlost razlog zbog kojeg povremeno proklinjem sama sebe jer “karton” nisam prebacila drugdje. Razlog je mala, klaustrofobična, ljeti užarena čekonica prepuna ljudi. E, sad smo sasvim slučajno stigli do problema. Ljudi…
Samo da na brzinu uputim nesretnike koji će neki iznenadni slučaj ili usputna bolest dovesti u ovu ambulantu. Nikako, nikako, ni za živu glavu ne pokušavajte ući preko reda ma kako jednostavnu stvar trebali obaviti. “Trebam samo uputnicu”, “samo nalaz” ili “samo doznake” dovest će do neviđenog nereda i galame koju čini živi zid vremešnih gospođa “sa šećerom i tlakom” za koje mi se čini da su se u potpunosti preselile u vruću čekaonicu.
Ne pokušavajte, također, na stolu ostaviti knjižicu na stolu misleći da će vas netko prozvati po redoslijedu. Ne, to se neće dogoditi. Nikad. Barem kod mog doktora. I sad se pitate što trebate činiti? Nakon što ste pristojno pozdravili (a pacijenti vam mrsko odzdravili gledajući u vama suparnika koji je možda bolesniji), morate pitati “tko je zadnji”?
Tad se uvijek, ali uvijek nađe neki vrckasti šaljivdžija koji će vam reći “vi”, ali tek kad doznate tko je ispred vas, donekle možete znati koji ste po redu.
Ja imam razrađen sistem. Recimo, zapamtim da je ispred mene tip u crvenim starkama ili baka koja ima maramu na glavi. Njih se držim ko pijan plota i moja je koncentracija fokusirana isključivo na starke ili maramu. Bilo kakvo jadikovanje, pritužbe na visoku temperaturu, upozorenje da ćeš zbog slabosti ispovraćati stolce u čekaonici, neće vam pomoći. Preko reda nećete ući. Pojam “hitan slučaj” u našoj je ambulanti sasvim drugačijeg karaktera. Hitno može biti samo ako dogmižeš sa nožem u leđima ili eventualnim prostrijelom koljena. Sve drugo može, i mora čekati.
A čekanje ima svoje posebne draži i to ne zato jer traje neizmjerno dugo, nego zato što je to super prilika da prisluškuješ razgovore “šećernih tlakašica” koje su tamo, čini mi se, svakodnevno:
– Ona Sofija je k*rva samo takva! Nije ni čudo da ju je muž ostavio! – kaže ljutito prosijeda gospođa sa štakom hladeći se lepezom nalaza, a druga maramicom briše znojno čelo i odgovara:
– Ni ja je ne mogu smisliti! Zamisli, toliku djecu ima a spetljala se s onim što joj pere bazen!
I baš kad sam se zainteresirala i zapitala poznajem li tu bludnicu, pa se pokušala sjetiti tko bi to u mom kvartu mogao imati bazen, moja se radoznalost raspršila kao pjena od sapunice. Doslovno, sapunice:
– Ne znam, vidjet ćemo večeras… Predzadnja je epizoda, možda se i pomire – reče sjedokosa, nasloni štaku na stolac i natjera me da se osjećam k’o zadnja budala koja nije prepoznala zaplet meksičke serije.
Osim sažetaka tursko-meksičko-španjolskih serija, čekanjem na red doznat ćete sve dijagnoze pacijenata u čekaonici, o školskim uspjesima njihovih unuka a i o njihovom podrijetlu. Uskoro će vas prestati boljeti, past će vam temperatura i zaboravit ćete zašto ste uopće došli. Primijetit ćete da se već dobrano smračilo i da je sve nekako utihnulo… A onda će vas onako uljuljkane trgnuti otvaranje vrata, vidjet ćete svijetlost i nasmiješenu sestru koja vas poziva unutra. Jesam li u raju? Ne, došla sam na red kod doktora u Kozari Boku…
