Hrvatska obiluje raznovrsnim prirodnim ljepotama, a s obzirom na to da je kod nas priroda najbolje sačuvana u planinama, većina se zakonom zaštićenih područja nalazi baš u njima – nacionalni parkovi Risnjak, Sjeverni Velebit, Paklenica, strogi prirodni rezervati Hajdučki i Rožanski kukovi te Bijele i Samarske stijene i parkovi prirode Papuk, Velebit, Medvednica, Žumberak – Samoborsko gorje, Učka, Velebit, Dinara i Biokovo.
Hrvatski planinarski savez, kao krovna ustanova koja okuplja planinarska društva u našoj zemlji, brine se o zaštiti prirode preko Komisije za zaštitu prirode i njezinih članova – čuvara planinske prirode.
Ta komisija osnovana je 1971. godine, a njezina je svrha da surađuje s državnim tijelima za zaštitu prirode, organizira stručne seminare i predavanja, provodi školovanje čuvara planinske prirode te pruža podršku raznim konstruktivnim akcijama za zaštitu planinske prirode.
Posebna pozornost poklanja se suradnji s upravnim tijelima i institucijama lokalne, regionalne i državne razine, stručnim i znanstvenim ustanovama, stručnim pojedincima te lokalnim stanovništvom, u raznovrsnim afirmativnim programima, projektima i akcijama. Komisija potiče i podržava razne ekološke akcije poput akcija zaštite proljetnica, čišćenja planinarskih staza, pošumljavanja planinskih prostora i slično.
Zaštita prirode, osobito planinske prirode, jedan je od osnovnih ciljeva planinarske organizacije. Od kraja 19. stoljeća, kada je ideja o potrebi zaštite tek počela prodirati u našu sredinu, njezini su glavni pobornici bili planinari. S vremenom je zaštita prirode postala još važnija zbog nagle industrijalizacije i intenzivne šumske eksploatacije. Upravo su planinari bili inicijatori zakonske zaštite mnogih vrijednih prirodnih predjela. Prvi nacionalni parkovi u Hrvatskoj proglašeni su Financijskim zakonom 1928. zaslugom predsjednika Hrvatskog planinskog društva (HPD) Ivana Krajača, Nacionalni park Risnjak proglašen je zaslugom potpredsjednika HPD-a, dr. Ive Horvata, a nacionalni parkovi Paklenica i Mljet na poticaj predsjednika Planinskog saveza Hrvatske, akademika Branimira Gušića. I danas su planinarske udruge i planinari pojedinci glasni pobornici očuvanja prirode u Hrvatskoj.
Bioraznolikost
Hrvatska je jedna od potpisnica Konvencije o biološkoj raznolikosti Ujedinjenih naroda (Rio de Janeiro, 1992.), čiji je jedan od glavnih ciljeva očuvanje bioraznolikosti. Bioraznolikost je, prema navedenoj konvenciji, sveukupnost svih živućih organizama koji su sastavni dijelovi kopnenih, morskih i drugih vodenih ekosustava i ekoloških kompleksa te uključuje raznolikost unutar vrsta, između vrsta, te raznolikost između ekosustava. Hrvatska se smatra jednom od najbogatijih zemalja Europe po bioraznolikosti. Uzrok tomu specifičan je geografski položaj Hrvatske na razmeđi triju biogeografskih regija, od kojih svaku karakteriziraju osobiti ekološki, klimatski i geomorfološki uvjeti.
Velika raznolikost staništa rezultirala je i velikim bogatstvom divljih svojti (vrsta i podvrsta). Točna brojnost divljih vrsta u Hrvatskoj nažalost još nije poznata. Dosad je ukupno poznato oko 40.000 vrsta, od čega je većina (oko 25.000) beskralježnjaka. Međutim, pretpostavljeni broj vrsta znatno je veći, pri čemu se procjene kreću od najmanje 50.000 do više od 100.000. Svake godine znanstvenici bilježe, otkrivaju i opisuju nove vrste i podvrste.
Takvi su nalazi rjeđi kad su u pitanju ribe, vodozemci i gmazovi, ptice i sisavci, kao i vaskularna flora jer su te skupine relativno dobro poznate. S druge strane, skupine poput algi, mahovina, gljiva te beskralježnjaka vrlo su slabo istražene. U prilog tomu govori činjenica da se svake godine utvrdi nekoliko desetaka novih vrsta beskralježnjaka za faunu Hrvatske, od čega se značajan broj i opiše kao nove vrste za znanost.
Bogatstvo Hrvatske s obzirom na divlje vrste ne krije se samo u njihovoj raznolikosti nego se očituje i u njihovoj endemičnosti. Jedan od razloga velikog broja endema u Hrvatskoj, a posebno tercijarnih relikata, krije se u činjenici da ova područja nisu bila pod značajnijim utjecajem glacijacije. Glavne centre endemske flore predstavljaju planine Velebit i Biokovo, dok je endemska fauna najzastupljenija u podzemnim staništima (špiljski beskralježnjaci, čovječja ribica), na otocima (gušteri, puževi) i u krškim rijekama jadranskog slijeva (gaovice i glavočići).
Vrste izumiru
Natura 2000 ekološka je mreža sastavljena od područja važnih za očuvanje ugroženih vrsta i stanišnih tipova Europske unije. Njezin cilj je očuvati ili ponovno uspostaviti povoljno stanje više od tisuću ugroženih i rijetkih vrsta te oko 230 prirodnih i poluprirodnih stanišnih tipova. Dosad je u ovu ekološku mrežu uključeno oko 27.500 područja na gotovo 20% teritorija EU-a, što je čini najvećim sustavom očuvanih područja u svijetu. Natura 2000 temelji se na direktivama EU-a, područja se biraju znanstvenim mjerilima, a pri upravljanju tim područjima u obzir se uzima i interes i dobrobit ljudi koji u njima žive.
Iako u znatnom dijelu izmijenjena ljudskom djelatnošću, europska priroda uključuje vrlo veliku raznolikost staništa. Prostrane prirodne šume, livade i pašnjaci, močvare i neregulirane rijeke, morska, podzemna i ostala staništa naseljena brojnim vrstama i dalje predstavljaju bogato prirodno nasljeđe Europe. Mnoga od ovih staništa rezultat su tradicionalnih načina korištenja prostora, koji ne ugrožavaju nego, dapače, obogaćuju biološku raznolikost.
Tijekom posljednjih desetljeća ljudske aktivnosti i korištenje prirodnih resursa značajno se promijenilo u cijelome svijetu. Stanje biološke raznolikosti dramatično se pogoršalo u posljednjih 50 godina, više nego kroz cijelu povijest čovječanstva. Zbog ljudskih aktivnosti, vrste izumiru 1000 puta brže nego u prirodnim okolnostima. Ti gubici zasjenili su produktivnost prirode i time ugrozili dugoročni opstanak čovječanstva. Više od 700 vrsta, većinom ptica i sisavaca, upisano je u Crveni popis vrsta kojima prijeti izumiranje u Europi. Nisu ugrožene samo rijetke ili endemične vrste nego i mnoge vrste koje su još brojne, ali im pogodna staništa ubrzano nestaju, što može dovesti do njihova skorog izumiranja. Natura 2000 temeljni je program kojim Europska unija pokušava zaustaviti te negativne trendove na svome teritoriju.
Natura 2000 često se poistovjećuje sa zaštićenim područjima u kojima su ljudske djelatnosti znatno ograničene ili čak isključene radi očuvanja biološke raznolikosti. Međutim, Natura 2000 počiva na drugim načelima. Cilj upravljanja je održati ili poboljšati povoljno stanje očuvanosti vrsta i staništa određenog područja. Često je to moguće bez propisivanja bitnih ograničenja, provođenjem mjera očuvanja od ljudi koji su u suživotu s prirodom, koji dijele svoj životni prostor s ugroženim vrstama i staništima.
Većinu aktivnosti i zahvata u Natura području moguće je provesti uz mjere ublažavanja mogućih negativnih utjecaja. Ponekad su potrebne tek manje prilagodbe. Prijedlozi većih razvojnih projekata ili promjena načina korištenja zemljišta trebaju proći postupak ocjene prihvatljivosti za ekološku mrežu. Ako se za zahvat ocijeni da nema značajan negativni utjecaj, on se dopušta i ako se nalazi u području ekološke mreže. Natura 2000 podržava načelo održivog razvoja i cilj joj nije zaustaviti sveukupne razvojne aktivnosti nego, naprotiv, postaviti mjerila prema kojima će se one moći odvijati a da pritom očuvaju biološku raznolikost. Kao takva, Natura 2000 može pružiti nove mogućnosti ruralnim područjima, primjerice kroz ekoturizam, rekreaciju ili prirodi blisku poljoprivredu i šumarstvo.
