Zagrebačka obitelj Horvat broji čak sedam članova. Mama Iva i tata Hrvoje, blizanci Vito i Maks imaju 13 godina, Niko ima 11 i pol god, Hana 8 i pol godina, te najmlađi član Luka koji će uskoro 4 godine. Obitelj Horvat je inače članica Udruge Obitelji 3plus koja pomaže velikim obiteljima i zalaže se za poboljšavanja prava i uvjeta života velikih obitelji u Hrvatskoj.
42-godišnja majka petero djece, Zagrepčanka Iva Horvat zaposlena je mama koja radi u ljekarni u Glini gdje putuje iz Zagreba pa joj dani počinju, kako se kaže, dok još zora nije svanula.
“Moram se dići u pet da bih stigla do sedam u Glinu. U tom slučaju suprug razvozi djecu, ja pripremim ako je nešto bitno. Stignemo sve. Organiziramo se. I djeca su već velika, mogu neki nešto i sami. Dogovaramo se tko će što raditi, kako koji dan. A kad je on ujutro, a ja popodne onda ja ostajem doma, kuham, rješavam neke stvari koje nismo stigli i onda ja radim od 13:30 do 20 sati i onda se opet u tom periodu muž brine, skuplja djecu, razvozi… Timski rad.”
Timski rad i disciplina
Jedan od vječnih poslova u brojnoj obitelji kojem nikad nema kraja je pranje rublja. Mama kaže kako sudjeluju i djeca, slažu svoje stvari i brinu za svoju odjeću.
“Pere se svaki dan rublje. Imamo puno odjeće koja se stalno mijenja da nikad ne ponestane, ali svaki dan se pere. Ne razmišljamo o tome, kao i s kuhanjem. Muž ima mogućnost da ponekad radi od kuće pa on kuha. Nikad ne jedemo podgrijano, uvijek se kuha svježe, tu smo ih malo razmazili, ali eto. Kad sam ja popodne skuham ja ujutro. Kad smo oboje ujutro pripremimo nešto navečer i tako.”
Dok je mama Iva magistra farmacije, tata Hrvoje je dipl.ing. elektrotehnike, analitičar podataka u bankama i velikim firmama. Najteže je, kaže Iva, uskladiti sve obveze i sve stići. Svaki dan je unaprijed isplaniran, točno se zna što se radi i kamo se ide. Sve ovisi o poslu i njihovim obavezama. Posao se, ističe, može uskladiti, ali svi se maksimalno trude. Prvih godina Iva nije radila jer je tako bilo lakše uskladiti se i sve stići.
“Jednostavno odredite prioritete. Ono što je najbitnije se rješava. Ostalo, što nije bitno, ako se stigne i to je to. Onda se sve stigne. Kad nam roditelji mogu pomoći, kad su u Zagrebu, onda to definitivno koristimo.”
U njihovoj obitelji ne mogu si priuštiti da stvari budu kaotične, sve mora, koliko je najviše moguće, biti po špagi.
“Može povremeno biti kaos, ali ako dopustite da kaos bude par dana onda se više ne možete iskopati, ha ha. Recimo ako ne perete veš to je kaos i ne možete to riješiti. Ako ne kuhate opet ne znate što ćete, opet je kaos. Ako nisu odradili svoje aktivnosti moraju odrađivati opet je kaos. Treba biti čvrsta disciplina. Dan za dan.”
“Naša djeca nemaju mobitele”
Kao samo jedno od dobrih strana velike obitelji Iva naglašava da su djeca bolja. 13-godišnji blizanci Vito i Maks su odlični učenici, idu u glazbenu školu, Vito svira klavir, Maks gitaru, treniraju i Krav-magu. Niko ide u peti razred i također je odličan učenik te, poput starije braće, trenira Krav-magu. Učenica drugog razreda Hana još je jedan odlikaš u obitelji Horvat, a uz to trenira sinkronizirano plivanje. Najmlađi član Luka uskoro će napuniti četiri godine i zasad je bezbrižni veseli polaznik vrtića.
“Manje su razmaženi. Ja barem svoju djecu odgajam da mogu sve sami napraviti. Oni poslovi koji su njima u skladu sa dobi. Veći već slažu veš, brinu se za svoje stvari, znaju uključiti perilicu, izvaditi čisto suđe, usisavaju, čak i peglaju, brišu prašinu, definitivno sudjeluju. Ovaj mali sprema igračke, učimo ga da ne radi nered”, hvali ih mama Iva.
Kaže da su manje razmaženi.
“Mislim da su zreliji jer više toga moraju raditi sami. Ne mogu dobiti sve kad žele i što žele. Recimo naša djeca nemaju mobitele. Ne zato što im to ne bismo mogli priuštiti nego zato što ja smatram da je to loše i dok ne budu neke normalne dobi sigurno ga neće ni imati. To nam je malo zbog te komunikacije problem. Jer kad je dijete samo u gradu kak ćete znat di je. Nije da ne žele igrati igrice na mobitelima kad su doma, ali pokušavam to svesti na neki minimum. Ima ih dovoljno, međusobno se igraju. Uvijek se nađe neki posao.”
“Ja to ne gledam kao žrtvu”
Iva kaže kako velika obitelj nije slučajnost. I ona i suprug htjeli su imati više od troje djece ili barem troje.
“Kad smo dobili odmah prvo dva dečka, pa još jednog dečka, onda sam ja htjela kćer. Pa kad smo dobili nju onda nam je bilo svejedno, haha, kojeg će biti spola, ali onda smo dobili još jednog sina. U svakom slučaju htjeli smo barem troje, nismo baš planirali kak i kako. Možda bude još koje”, kaže pa dodaje kako je ona bila jedinica pa je oduvijek htjela veliku obitelj jer joj to nije bilo lijepo iskustvo.
“Nama je velika obitelj nešto prirodno, svi smo povezani. Djeca nikad nisu sama, imaju partnere za igru i zabavu. Dobre strane su odrastanje u ljubavi i zajedništvu, učenje nesebičnosti i skromnosti. Najveći izazov je odgoj u današnjem vremenu kada je sve dostupno i tu trošimo puno energije da ih pratimo i usmjeravamo. To nije lako.”
Ipak priznaje da iz nečijeg kuta briga o tako velikoj obitelj može izgledati kao velika žrtva.
“Ako gledate po današnjim kriterijima onda je to nekim ljudima sigurno strašno i dosta velika žrtva i veliko odricanje. A ne znam, to morate voljeti. Nije to za svakog definitivno. Ja na to ne gledam kao žrtvu nego kao smisao života jer ništa me ne ispunjava kao ta obitelj. Ne može biti toliko dobro plaćen posao da bi mi bio toliko super i zanimljiv da bi to nadmašilo.”
Kaže kako se trudi da joj ne bude teško i da joj ne pukne film od takvog načina života.
“Uvijek si nađem neko vrijeme za sebe, za odmoriti. Za neki hobi. Nije naporno. Bar meni nije. Ja sam navikla, ali kad su bila prva tri djeteta još mala, blizanci pa još jedan dečko, onda je bilo doslovno samo preživljavanje, ispunjavanje njihovih potreba i to je bilo to. Nije bilo vremena za ništa drugo. Sad je ipak puno puno lakše.”
“Odlazak u kino nas košta 100 eura”
No prehraniti veliku obitelj u Hrvatskoj je i veliki financijski izazov čak i uz dobre poslove kakve imaju Iva i Hrvoje. Zato Iva ističe kako je Udruga 3 plus odlična ideja te bi trebalo više raditi na olakšavanju života velikim obiteljima. Voljela bi, kaže, da imaju i malo ozbiljnije akcije u vidu pomoći opremanja novog životnog prostora za velike obitelji, niže kamatne stope u bankama, subvencije za stanovanje, popuste kod plaćanja slobodnih aktivnosti ili pak besplatan produženi boravak i obroke u školama.
“Dosta je izazovno, ali dobrim planiranjem i pametnom kupovinom se štedi. Oboje radimo više poslova, imamo zaradu i od nekih svojih hobija (tata ima pčele, prodaje med, ja izrađujem prirodne proizvode i kozmetiku)”, otkriva Iva te dodaje.
“Ja sam bila kod kuće kad su prva djeca starija bila mala. To je bilo lijepo, ali sam se vratila raditi zbog financija. Imamo neke planove. Sad smo kupili kuću izvan Zagreba i planiramo se odseliti. Definitvno da se može to sve isfinancirat trebaju dobre dvije plaće”, kazuje Iva.
Zato kaže kako nije zadovoljna podrškom društva i države velikim obiteljima.
“Podrška nije dobra ni za ljude koji imaju jedno dijete, a kamoli za velike obitelji. Čak bih rekla da je neka stigma. Gle koliko vas je. Šta će vam toliko djece. Ne očekujem od nikog ništa, ali opet kad gledam ove države u Europi kako svako dijete ima doplatak bez obzira na primanja roditelja to mi se čini puno bolje i puno pravednije. Nema dovoljno sluha za velike obitelji i općenito za djecu, baš se ne trude”, ističe Iva te dodaje kao doplatak za djecu nije dovoljno visok.
“Imali smo ga neko vrijeme. Sad ga nemamo jer su stavili neki cenzus primanja što je bezveze. 30 eura, koliko je iznosio, je ništa. Kad ja idem s djecom u kino ili na izlet treba mi minimalno 100 eura. Znači šta je meni doplatak, pa ništa. Definitivno bi se to trebalo višestruko povećati.”
Nasmijala se na pitanje što je recept za uspjeh u životu velike obitelji.
“Ha ha, pa ne znam. Svojevrsna skromnost i odricanje. I da se ne očekuje previše. Ono bez očekivanja pa se nadati najboljem. Tako bi ja to rekla. I timski rad”, poručila je mama Iva.
