Kako sam (pre)živjela zagrebački javni prijevoz

pexels

Nekoliko dana bez korištenja osobnog automobila za mene je zvučalo kao pravi izazov, ali sam ga odlučno prihvatila i na taj način se priključila Europskom tjednu mobilnosti 

Moji su dani prilično kaotični. Počevši od jutra kada žurim (ali ne kasnim) na posao pa sve do poslijepodneva koje se uglavnom sastoji od milijun i jednog dogovora ne bi li održala neku mizernu razinu društvenog života. Iz tog mi je razloga bilo zanimljivo isprobati kako ću većinu svojih poslova obaveza obavljati javnim prijevozom dok moj auto stoji parkiran u ulici. Zanimalo me koliko ću dobiti na vremenu. Alternative koje sam odabrala bile su autobus, tramvaj i Uber.

1. DAN

Prvi dan odlučila sam uzeti Uber do posla. Naručila sam ga s mišlju kako ću ga čekati najmanje pet minuta, a on je došao za dvije. Vozač i ja nismo puno pričali, ali sam se dobro razbudila slušajući poznate stihove “Stojim na kantunu glava u balunu, aaaa di si ti…”. Nisam razmišljala o rotoru niti o voznom redu autobusa i zaista sam opuštenije nego ikad prije došla na posao.

S posla pak nisam žurila znajući kako ću naručiti “kočiju” u tren oka. Ovaj put mu je trebalo malo duže, oko pet minuta, što možemo pripisati poslijepodnevnim gužvama. Imala sam i manje sreće pa sam zapela u Uberu čavrljajući o problemima mladih i društvenoj klimi. Umorna od posla, tih pet minuta od Arene Zagreb do Sopota uglavnom sam klimala glavom.


Zapikirala sam i shopping u City Centru ONE do kojeg mi inače javnim prijevozom treba sat vremena. Izašla sam, pokrenula aplikaciju i Uber je ponovno došao u roku od nekoliko minuta. Sestra i ja stigle smo od Sopota do Jankomira za desetak minuta bez ikakvih problema.

Nazad nas je vozio mladi dečko koji je tek je počeo raditi i bio je sav uzbuđen, ali jako simpatičan. Iako nije imao auto iz snova, ovo mi je bila najbolja vožnja, ocijenila bih ga s čistom peticom, što i jesam, a još sam stigla i skuhati večeru te organizirati selidbu u drugi stan.

2. DAN

Idući dan nisam išla na posao, ali sam opet uzela svoju klasičnu rutu. Sada sam već znala, spremim se, pozovem Uber i dok on dođe, ja izađem iz zgrade. Ovaj put vozila me žena. Super, u Uberu je svirao “Thriller” i poželjela sam da više nikada ne trebam ući u autobus. Pored autobusa često koristim i bicikl, ali je cijeli tjedan padala kiša tako da je njegov status bio isti kao i status mog automobila.

Sve vožnje, do sada, trajale su maksimalno 10 minuta, što je izvrsno. Problem je nastao jednom prilikom kad mi se ispraznila baterija pa sam pješačila od Arene do rotora i imam osjećaj da mi je trebalo više vremena za tu relaciju nego autom do kuće. Tramvaj sam čekala još 6 minuta, a do doma mi je trebalo još 15. Javni prijevoz u Zagrebu generalno nije loš, ali ako možeš skratiti to vrijeme i iskoristiti ga bolje, onda je to uvijek opcija.

3. DAN

Još jedan slobodan dan značio je da bih mogla obaviti obiteljska druženja pa sam se našla s ocem. Kad sam mu objasnila da ne idemo u grad autom već Uber taksijem, zaključio je kako je takvo ponašanje rastrošno – ali je ipak sa zanimanjem gledao aplikaciju koja je pokazivala gdje se naš “autić” nalazi. Stigli smo na odredište i on se šokirao: “Samo 25 kuna?!” Ja sam pomislila, kad se on zadnji put vozio u taksiju.

Navečer sam zato odlučila izaći. Došla sam busom do Glavnog kolodvora i odlučila uzeti Uber. Kratke relacije su me koštale oko 20 kuna, a dulje 30. Vrlo prihvatljivo za noćne sate.

Moram priznati da sam si ovih dana uštedjela dosta živaca, bila sam manje pod stresom, nisam trebala tražiti parking po gradu. Sama sa sobom u autu, s gomilom šutljivih ljudi u tramvaju ili autobusu, Uber mi se svidio jer malo za promjenu razgovaraš ljudima, a znate i sami da su priče iz taksija uvijek najbolje.

Komentari

loading...