Već u četrdesetima zagrebačke kvartove preplavila je jedna posebna igra.
Pikulali su se naše bake i djedovi, naši roditelji sedamdesetih i osamdesetih, ali i klinci devedesetih. Pravila pikulanja bila su jasna i za sve jednaka. Stopalom bi se označila rupa u zemlji, na nekih pet metara označila bi se crta i igra je mogla započeti. Naravno, postavio bi se i redoslijed igrača. Po školskim dvorištima odvijalo se pravo profesionalno natjecanje, a rupa je bilo na desetke.
No, mlađi klinci nerijetko su ostajali bez svojih pikula, koje su uglavnom, predstavljale pravo malo blago. Stariji kvartovski dečki, povremeno bi organizirali patrole i “popalili” pikule sa igračkih terena. Znalo se u tim biserima naći i onih najsjajnijih- koraljnih i porculanskih. Najčešće bi djeca kupovala obične staklene pikule, pa su ovakvi rijetki primjerci izazivali oduševljenje. Koraljne i porculanske pikule nisu bile toliko dostupne, te su uglavnom ,u dječje ruke stizale iz vana. Purculanske su krasile prekrasne šare, a ukrasi na koraljnim pikulama mamili su fascinirane uzdahe.
Naravno, postojala je i razmjena pikula. Tu su se djeca dokazivala kao pravi trgovci. Postojao je i svojevrsni cijenik, znalo se da jedna porculanska pikula vrijedi bar pet staklenih.
Ovdje sjećanje polako blijedi. Negdje dolaskom mlađih generacija, šarene pikule pale su u zaborav. Pikulanje je iščezlo iz kvartova, a školska igrališta preplavile su neke moderne igre. No, niti jedna igra ne ponosi se ovakvom dugovječnosti, stoga je pikulanje zaslužilo skidanje prašine s malih šarenih i staklenih kuglica.
Ako imate još koju doma, izvadite ju iz kutijice uspomena i podučite svoje najmlađe umijeću pikulanja. Možda opet počnemo viđati male rupice pod drvetom kestena.
