Ulične spike: Ovo su najveće legende zagrebačkog asfalta

Oni su ljudi koje zna baš svaki Zagrepčanin. Svakodnevno ste ih viđali ili ih još uvijek viđate, stalno su tu negdje, a o o njima pričaju ili će pričati i idući naraštaju Zagrepčana. Oni su svojom pojavom obilježili gradske ulice te naš grad bez njih ne bi bio isti.

Antun Kupanovac

Rijetki su mu znali ime, no primijetili ste da ga nema. U desetak godina svoje karijere razaveseljavao je mnoga dječja lica i time ušao u zagrebačku legendu. Antun Kupanovac bio je jedan od simbola grada, a nastupao je i diljem Europe.

Facevook/ZVZ/Marić Filip
Facevook/ZVZ/Marić Filip

Bio je gluh, a njegova pantomima zračila je ljubavlju koju je darovao ovoj vrsti umjetnosti. Krajem 2007., Antun Kupanovac otišao je u mirovinu. Previše je bilo vremenskih neprilika da bi izdržao još koju godinu na ulici, njegovih 68 godina nije to više moglo podnositi. Upravo zbog toga, mnogi sugrađani nisu niti znali da je umro, a napustio nas je 2012. godine, zauvijek se preselivši na Miroševac.

Vimpi

Tada je svaki zagrebački kvart imao svoju grupu fakina. Dečki brzi na šakama, mogli bismo ih opisati. No, nije se svaki fakin uspio uspeti na tron, stekavši kultni status glavnog gradskog “štemera”. Vinku Kukolju to je pošlo za rukom. Punog imena, Vinko Kukolj “Vimpi” svoj je nadimak zadobio svrgnuvši s trona dotadašnjeg glavnog štemera, Popaja.  Bile su to šezdesete godine u Zagrebu. Zlatno vrijeme zagrebačkih fakina i začetke kvartovskih bandi, opisao je slikar Antun Mateš prisjećajući se svog djetinjstva u knjizi “Šezdesete u Zagrebu”.

Trešnjevka,Trnja, Peščenica, Dubrava, Ferenščica, Sigečica, Volovčica, Tkalčićeva i Maksimirska naselja ponosili su se respektabilnim kvartovskim bandama. Vodila se borba za prevlast.

Već spomenuti Vimpi ipak je bio najkarizmatičniji zagrebački fakin. To dokazuje i činjenica da je, novinar i spisatelj Pero Zlatar o njemu napisao roman – “Bitange mirno”.

Šuger s Trnja

Zagrebački “štemri” i danas su u glavnoj ulozi brojnih mitova koje prepričavaju mlađe kvartovske generacije. Urbane legende prenose se s koljena na koljeno, a nakon nekog vremena malo tko zna što su “lovačke” priče, a što prava istina. Romantizirana slika stvorena na temelju njihove mladosti već je utkana u zagrebačke ulice, a neka od imena kvartovskih “bandi” poput Martićevaca ili fakina poput Vimpija ušla su u urbanu legendu. Jedan od takvih je i Šuger s Trnja.

“Šuger se nije razmetao snagom, Šuger nije bio prznica, nije izazivao… Prema svemu što znam o njemu, prema svim mojim razgovorima i poznanstvu s njime, Šuger je bio nešto kao Robin Hood, zaštitnik”, o njemu govori jedan kvartovski poznanik.

Martićevci

Krilato slovo M. Generacija osamdesetih dobro je znala što taj znak predstavlja. Klinci iz 90.-tih slušali su priče i mitove o njima, a s dolaskom mlađih generacija Martićevci su već pali u zaborav.

Tko su bili zagrebački Martićevci? Tim imenom su se nazvali sami, a tako su ih i drugi nazivali. Dečki iz Martićeve ulice bili su jedna od najpoznatijih kvartovskih “bandi”, ako ih bandom uopće možemo nazvati. Kako vrijeme odmiče sve je izglednije da je taj pojam dio mitologizacije osebujne subkulture tog vremena.  Zagreb je u to vrijeme bio podijeljen između više ovakvih kvartovskih skupina, no Martićevci su bili na glasu kao najjači – u svakom smislu te riječi, iako brojčano najmanji. To su i dokazivali sitnim kriminalnim radnjama koje su služile kao svojevrsno natjecanje među tadašnjim kvartovskim “bandama”.

“Martićevci su bili jaka banda koja je okupljala pretežno ekipu iz Martićeve ulice ali i iz šireg djela ulica oko Martićeve. Jedno vrijeme je šef bande bio Neš.. dečko nabildan, velikog srca i bistre glave koji je hodao s mojom frendicom iz razreda Zvijezdanom. Ja sam pripadao bandi iz Varšavske. Tu su bili Crni, Suksa, Kizo, Stary, LidiJo, Zubo… Postojale su još bande iz Trešnjevke, Dubrava, Janjevci, Knežija… A tu su se pojavile i bande iz milicijske i vojne škole. Martićevci su čuvali svoj kvart i nisu dozvolili sranja unutar svojeg kvarta. Jedno vrijeme su se i cigle prodavale. Nerijetko smo zakazivali šore ponedjeljkom na Šalati za vrijeme klizanja. To nam je bilo omiljeno mjesto. Šore su bile na tribinama kod ulaza… bokseri, noževi i palice… to su osamdesete.”, podijelio je s nama svoje sjećanje Tomislav, i sam pripadnik jedne od zagrebačkih bandi koje su čuvale svoj teritorij.

Dugi s Kozjaka

Vladimir Galoić – Dugi, po mnogima je bio najlegendarnije ime Dinamovih navijača, ali i zagrebačkih ulica. Dugi s Kozjaka napustio nas je prije dvije godine, a kolika je bila njegova veličina pokazalo je društvo okupljeno na njegovom sprovodu – njegovi Veterani, dečki s Istoka, ekipa sa Sjevera, stara ekipa Torcide, ali i Grobari i Delije iz Beograda…

Svi oni su se okupili na Mirogoju kako bi odali počast Dugom, čovjeku koji je Dinamov šal nosio od sedamdesetih godina prtošlog stoljeća. S njim je i pokopan, uz zapaljene 52 baklje.

Dugi je bio prvi čovjek koji je okupio ekipu oko sebe i organizirano išao na utakmice i gostovanja. Njegova ekipa, njegovi Bad Blue Boysi, od grupe entuzijasta izrasli su u pravi pokret koji je brojeći neustrašiva gostovanja, prvesntveno u Beogradu, stekao respekt diljem cijelog navijačkog svijeta.

Početkom devedesetih Dugi je uzao pušku u ruke, stavio Dinamov šal oko vrata i s tribine otišao u rat, a po povratku se “umirovio” i posvetio obitelji. Osnovavši Veterane BBB – a Dugi je opet krenuo na utakmice, ovaj put na Maksimirski Istok. Mlađe generacije su mu zamjerile njegovo neslaganje s borbom protiv Zdravka Mamića, no neosporna je činjenica da je bio jedan od osnivača Bad Blue Boysa te je ušao u legendu zagrebačkih ulica.

Zagrebačkih legendi koje su ostavile svoj trag na gradskom asfaltu prisjećamo se u dva nastavka. Koga nikako ner smijemo izostaviti u drugom dijelu priče o legendama sa zagrebačkih ulica? Pišite nam i šaljite svoj sjećanja na [email protected] ili u inbox naše Facebook stranice.

 

 


Komentari