Izlazimo iz arbitraže koja nam je ionako bila nametnuta. Ne damo se ni fascinirati ni uplašiti. Vjerojatno znamo da apsolutno suglasje u sabornici nije završetak posla nego tek početak. I to njegov lakši dio.
Izvanredno zasjedanje Sabora u posljednjim mjesecima izborne godine – može biti svega osim suglasja. Teorijski i iskustveno. Ali, mi u RH možemo i to nepisano pravilo promijeniti. Nakon razotkrivanja grijeha naših susjeda, ujedinili se baš svi. Osunčani zastupnici odjurili su sa svojih ležaljki ispod suncobrana ravno u – sabornicu.
Istu onu u kojoj ih tako rijetko možemo vidjeti. A prije sabornice ,na razgovor s predsjednikom Vlade koji ih je dočekao pristojan i ozbiljan .Previse čuda za jedan dan. Došao i predsjednik najjače stranke,Tomislav Karamarko. Srdašno su se rukovali. Razgovarali s uvažavanjem. Nitko nije spominjao lustraciju ni junake bivših ratova. I izašli iz Banskih dvora – s postignutim dogovorom.
Potrajalo je takvo stanje i drugi dan u sabornici. Jednoglasno su poslali poruku susjedima i ne samo njima. Suverena europska Hrvatska je drugačija nego kada su zadnji puta ucjenjivali. Ovaj puta bez kompleksa. Ne nasjeda na ucjene. Ne boji se ni Bruxellesa ni Ljubljane. S tom činjenicom svi su usuglašeni.
Izlazimo iz arbitraže koja nam je ionako bila nametnuta. Ne damo se ni fascinirati ni uplašiti. Vjerojatno znamo da apsolutno suglasje u sabornici nije završetak posla nego tek početak. I to njegov lakši dio. I nadamo se da sljedećih godinu dana pritisak možemo izdržati. Test je to iskustva i sposobnosti naših diplomata.
Obraćanje slovenskog predsjednika otkriva kakvim će kartama igrati… Naša odgovornost za mir i stabilnost na ovim prostorima. Svoju su zaboravili. Mora im se priznati, nisu gubili vrijeme dok smo mi odrađivali pripreme za saborsku sjednicu… Izabrali novog suca, doveli ruskog predsjednika, pričekali glasnogovornicu iz Bruxellesa… i ništa se kao nije dogodilo. Za svaki slučaj, ipak prijete.. Samo mi više nismo isti. Čak i zastupnici to pokazuju.
E sada počinje brzo odmjeravanje, koliko će mir u sabornici izdržati? Mislim, najduže do jesenskih kiša. I dobro je tako. Nisam od onih koji će tugovati kad taj mir umre prirodnom smrću. Građane treba podsjetiti jer jednoumlje, osim kad su nacionalni interesi u pitanju, nije nikome ništa dobro donijelo. Živjeli smo u takvom režimu. Ovo je ipak izvanredno stanje. Bilo bi opasno na njega se naviknuti.
Samo, sada je jasno da se ipak možemo dogovoriti kada razumijemo da je nešto jako važno. Mogli smo tako izabrati suce Ustavnog suda… a taj je izbor nekoliko puta završio neslavno. Ovih dana je baŠ svima jasno koliko je taj sud važan. Metoda je mogla biti ista pa je predsjednik Sabora umjesto čuđenja nad neuspjehom, mogao pokrenuti inicijativu. Dogovoriti se, kao i njegovi prethodnici sa svim klubovima (politička trgovina je nešto drugo; kad se broji koliko je ‘mojih ‘ a koliko ‘tvojih’ u javnim poduzećima).
Mir će ako ništa drugo prekinuti jako važno pitanje: tko je prvi tražio sjednicu? Ali, građani su ipak otkrili kako se može – usuglašeno. Tko tako pristojne i vrijedne ne bi opet birao? Nadam se – MI!!!
