Tog dana je pila kavu u kuhinji, a onda izgubila svijest! Tri godine nakon toga proživljava ovo

FOTO: Privatni album

Povodom Hrvatskog dana moždanog udara, koji se obilježava 21. lipnja, donosimo priču Antonije Jurković (36) iz Samobora koja je prije tri godine preživjela napad ove teške bolesti.

‘Moždani udar zadesio me dok sam u kuhinji ispijala bezkofeinsku kavu i dogovarala termin za krstitke. Glavobolju tog dana pripisala sam začepljenim sinusima. U samom trenutku moždanog udara začula sam šum, šuštanje u glavi… bila je to ruptura aneurizme. Krenula sam ustati da suprugu kažem kako se nešto čudno događa, ali dalje od stola nisam mogla’, priča nam ova majka trogodišnjaka i šestogodišnjaka koja radi kao nastavnica likovne kulture u dvije osnovne škole izvan Samobora.

U tom trenutku je izgubila svijest i srušila se.

‘Suprug je odmah pozvao Hitnu pomoć. Stariji sin je dotrčao i u strahu ispitivao: “Mama što ti je?” A ja sam odgovarala: “Ne znam.” Nisam ni slutila da je to moždani udar. Bila sam svjesna panike oko sebe, ali potpuno bespomoćna. Uslijedila je mučnina uz povraćanje’, prisjeća se.

Djelatnici Hitne medicinske pomoći došli su kroz desetak minuta.


‘Vožnja do bolnice bila je prava drama uz zvuk sirene, mjerenje tlaka, saturacije kisika, glukoze u krvi i postavljanja pitanja. Neka su dolazila od doktorice koja je pokušavala izvući što više informacija – jesam li se udarila prilikom pada, boli li me što…, a neka su odjekivala mojim mislima: Je li ovo kraj? Što se događa? Zašto me toliko tresu?…’, opisuje Antonija trenutke kojih će se zauvijek sjećati.

U bolnici je, nakon tjedan dana, pretrpjela drugi moždani udar, rerupturu aneurizme mozga. Tijek liječenja se zakomplicirao pa su ju sedirali, operirali, intubirali, mehanički ventilirali…

‘U bolnici sam provela 42 dana, zatim su me premjestili u Specijalnu bolnicu za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice gdje sam boravila dva mjeseca. Kako bi mogla biti sa svojom obitelji odlučila sam prekinuti rehabilitaciju u Toplicama i nastaviti u Poliklinici Sveta Nedelja.

Rehabilitacijom sam u potpunosti izliječila lijevostranu hemiparezu (znatna oslabljenost lijeve strane tijela). Ostala je lijevostrana homonimna hemianopsija, ispad lijeve polovice vidnog polja, tj. ne vidim ništa od sredine nalijevo na oba oka. Za to ne postoji rehabilitacija’, priča nam o svojem stanju.

Foto: Privatni album

A upravo u ovom trenutku i počinje njezina borba s hrvatskim sustavom.

‘Više nisam sposobna upravljati motornim vozilom, što mi otežava funkcioniranje i život na selu. Dvogodišnje bolovanje zaključila mi je izvanredna kontrola bolovanja ne pročitavši medicinsku dokumentaciju i nemajući razumijevanja za vidni deficit te opis poslova radnih mjesta. Tada sam radila u tri škole. Predajem likovni, a pola ne vidim, ne mogu voziti, imam teškoće s kratkoročnim pamćenjem. S obzirom na motoričke funkcije, vidni deficit jedva dolazi do izražaja pa drugima djeluje kao da ne postoji. Ali postoji i otežava mi snalaženje u prostoru, pronalaženje predmeta, čitanje i pisanje, usporava kretanje.

Međutim, HZMO smatra da kod mene ne postoji niti jedan posto tjelesnog oštećenja tako da sam vraćena na posao bez ikakve prilagodbe i pomoći. Pisala sam Ministarstvu znanosti i obrazovanja da mi savjetom pomognu kako se vratiti u nastavu s vidnim deficitom i teškoćama, no nisu se udostojili ni odgovoriti. Ravnatelji su mi izišli u susret koliko su mogli, ali to je njihova dobra volja i oni su na toj poziciji još par godina. Onda dolaze drugi. Hoće li imati razumijevanja za moje teškoće unatoč rješenju HZMO da sam jednaka zdravom radniku, vidjet ćemo.

U potrazi za savjetom kako dalje kad sustav nema senzibiliteta za ovakav vidni deficit svoja vrata srdačno su otvorili i ljudski me saslušali u Uredu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Anke Slonjšak i Centru za profesionalnu rehabilitaciju u Zgrebu, gdje mi je gđa. Dražić stručno objasnila u kakvoj sam se zdravstveno-pravnoj situaciji našla. Iako nisam dobila nikakva prava bilo je lijepo doživjeti da netko ima razumijevanja i nesebično želi pomoći.

Svakodnevno učim ukućane da vrata ostavljaju skroz otvorenima ili zatvorenima, da igračke ne budu po podu i da je što manje prepreka kako bih spriječila moguće ozljede, te da mi se obraćaju kada mi prilaze s lijeve strane. Supruga molim za pomoć pri korištenju oštrih predmeta, pronalaženju stvari i snalaženju u svakodnevnom obavljanju privatnih i poslovnih obveza. Trudim se sve poslove obaviti savjesno i odgovorno te se usredotočiti na mogućnosti koje imam’, zaključila je naša sugovornica.

Komentari

loading...
-->