Sastavni dio života je svakodnevno suočavanje s lijepim, ali i ružnim stvarima. Mnogo puta mislimo kako nam se srušio cijeli svijet kada nam nešto krene po zlu, kada nas povrijedi voljena osoba ili kada se razočaramo u svojim prijateljima. No, svi ovi “veliki” problemi odjednom postanu tako mali, kada ih usporedimo sa svjedočanstvima roditelja koje su izgubile svoje dijete. Jednu takvu bolnu priču ispričala nam je majka koju je pogodila takva tragedija.
“Bio je predivan proljetni dan. Zaista prekrasan…sjećam ga se kao da je bio jučer, a prošlo je punih 50 godina od tada“, sa tugom se prisjeća starija gospođa i nastavlja svoju tragičnu priču.
“Moj muž i ja imali smo sina Harrya koji je imao svega tri godine, a ime je dobio po onome filmu “Prljavi Harry”, ako se sjećate. Bili smo u Nikšićima jedno kratko vrijeme jer je muž tamo bio na terenu, pa smo išli s njim da mu pravimo društva”, rekla nam je Rozalija i dodala kako je Harry obožavao vožnju na biciklu sa svojim tatom. Kako, kaže, najviše se volio voziti na biciklu i provoditi vrijeme sa svojim tatom koji ga je obožavao.
“Voljeli smo svog sina više od svega na svijetu. Bio je tako umiljat i drag dječak… naše malo srce”, nastavlja sugovornica drhtećim glasom. Dok pišemo ovu tužnu ispovijest priznajemo kako nam se oči pune suzama.
“Bilo je jutro kao i svako drugo. Ptičice su pjevale, šuma se zazelenila, a Harry je bio presretan što će se voziti na biciklu s tatom do obližnjeg dućana“, prisjeća se Rozalija i kaže kako su svakoga dana išli već poznatom rutom kroz šumu polako se vozeći i uživajući u suncu. Naša sugovornica je krojačica koja je cijeli život krojila na stroju za šivanje i imala svoje stalne mušterije. Kako napominje, krojila je i tog proljetnog jutra novo odijelo za svoje “malo srce” kako ga je od milja zvala.
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]”Ne znam kako da to opišem, ali 15 minuta nakon što su Harry i muž otišli, mene je preplavio najružniji osjećaj koji sam u životu osjetila. Inače sam šivala kao “iz rukava”, no moja ruka je postala nemirna, kao da sam predosjetila tragediju za koju nisam mogla prije znati”, pripovijeda nam sugovornica, pokrivši svoje lice rukama kako bi sakrila svoje suzne oči.[/box]
Malog Harrya pogodio je u glavu zalutali metak jednog lovca
“Nije prošlo pola sata kada je Stanislav plačući dotrčao u kuću. Muž je u naručju držao naše dijete prekriveno krvlju. Tog trenutka moje je srce “prestalo kucati”. Naš Harry je pogođen metkom u glavu koji je sasvim slučajno doletio iz puške jednog lovca. On je tog jutra u šumi gađao zečeve”. Dok smo s nevjericom i u šoku slušali ovo svjedočanstvo, našoj sugovornici je pozlilo od silne tuge koja je prekrila njeno srce. Kroz razgovor smo doznali kako mali anđeo nije uspio dočekati Hitnu pomoć, već je preminuo na rukama svoga oca. Iako nam se srce stegnulo od boli, morali smo je pitati šta se dogodilo s čovjekom koji im je nehotice ubio dijete.
“Čovjek ga je slučajno upucao, imao je obitelj. Ženu i troje male djece. Drugi dan nam je došao na vrata plačući kao kišna godina. Sav se tresao, pao na koljena i rekao : “Sudite mi” nisam vrijedan življenja. Ubio sam slučajno vaše dijete, ne mogu zamisliti patnju koju sada prolazite… osudite me”. Iako staricu nismo htijeli uznemiravati, morali smo je upitati što se na kraju dogodilo s tim čovjekom.
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]”Mom mužu i meni više ništa nije bilo važno. Naš svijet se srušio tog dana. Naše dijete nas je napustilo, no, znali smo da dotični gospodin to nije namjerno napravio”, nastavlja nam naša sugovornica te dodaje kako je i sam imao troje male djece i kako ga jednostavno nisu imali srca, a ni snage tužiti. Doznali smo kako se sam prijavio na policiju, no nakon nekog vremena, ne mogavši se pomriti s činom koji je napravio… sam si je oduzeo život.[/box]
Ono što je najgore od svega, u samo par proljetnih dana, davnih 70-ih godina, dvije obitelji okusile su najveću tragediju na svijetu.
“Sada je prošlo preko 50 godina od kada nema mog sina, a ja svake godine 7. siječnja ,odlazim na njegov maleni grob, kupim najljepše cvijeće koje mogu naći i zapalim svijeće moleći u tišini”, završava nam ovu najtužniju ispovijest koju smo do sada mogli čuti.
Ovo svjedočanstvo natjeralo nas je da shvatimo koliko je život divan i koliko moramo biti sretni s malim stvarima. Svi problemi koji vam se sada čine “velikim i najvećim”, vjerujte nam, mizerni su u odnosu na ovu tragediju koju je proživjela ova majka, ali i sve majke sa sličnom pričom.
