Nakon incidenta sa ZET-ovim kontrolorom, roditelji djece s autizmom otvoreno progovorili o svojoj borbi i stanju u društvu

736
FOTO: PxHere / Ilustracija

“Ova država nema nikakav plan što će jednog dana biti s djecom s posebnim potrebama.”

U utorak su brojni mediji, od kojih je prvi bio portal Zagreb.info, objavili priču o kondukteru koji je iz tramvaja izbacio majku i njezina autističnog petogodišnjeg sina, koji je tijekom prekida njihove dnevne rutine i vožnje podivljao i patio, na način koji je teško razumljiv ljudima koji ne znaju ništa o autizmu.

>>> Priča koja će vas slomiti: ‘Moje autistično dijete vrištalo je zbog kontrolora ZET-a’

Iz ZET-a su kazali da su u putnici u duhu međusobnog uvažavanja uputili ispriku zbog neželjene situacije, koju su opisali kao neugodnu, posebice zbog toga što, kažu iz ZET-a, kontrolorsko osoblje na terenu ulaže znatne napore kako bi se njegovala korektna suradnja na svim razinama. Poduzet će, kažu, odgovarajuće mjere kojima se i najmanji oblik neprimjerenog ponašanja isključuje iz prakse.

Nakon nemile scene iz tramvaja oglasilo se neko roditelja djece s autističnim spektrom. Jedan od njih je Marin, koji se u svojoj objavi zapitao što su ljudi osobno spremni učiniti za druge. Kako kaže, osim nekoliko prijatelja, iako svi znaju njegovu situaciju, nitko mu nikada nije ponudio pomoć.

Ne govorim o novcu, nego o podršci, nekoj povremenoj logistici, jednome prokletom satu u tjednu koji cijeli potroše na gluposti. Ništa. Sretnem bratića, lice mi izgrebano a on me pita jesam li pao u grmlje. Ne izgrebao me do krvi sin kad je imao napadaj. Onda ona glupa pitanja što ima, bez ikakvog stvarnog zanimanja. I znaju ljudi, stotine prijatelja, poznanika, čitatelja. A zovu samo kada nešto trebaju, da pišem o njihovim problemima. Čast iznimkama koje se mogu nabrojati na prste jedne ruke.

Zato, reći ću vam ovo. Super je ova država, koliko smo svi mi sebični i samoljubivi ljudi koji okreću glavu od onih kojima treba pomoć. Sretan dan žena? Ma super…. Što sretno? Za šupcima, sisama i guzicama se okreću svi, a kad stvarna žena hoda noseći trideset kila tereta, ili po trgovini s autističnim djetetom treba pomoć onda su svi odjednom slijepi. Ne treba se čuditi što nam je ovako jer nitko u krajnjem rezultatu ne vidi ni najmanji dio svoje odgovornosti. Naime, većina gleda samo svoja posla i time zaboravlja da je najvažniji posao od svih biti čovjek“, zaključio je roditelj.

Otvoreno pismo i kritiku društvu uputila je i Lucija, čiji je tekst s nama podijelila Nataša, majka koja je u utorak doživjela spomenutu scenu sa svojim sinom i kontrolorom. Njezina kolegica Lucija istaknula je u otvorenom pismu kako smatra da je potrebno pokrenuti se kako bi se napravilo nešto po pitanju sve djece s posebnim potrebama.

Premalo roditelja istupa javno. Premalo roditelja šuti o tome i piše po skrivenim, zatvorenim grupama i privatnim porukama, a javno šuti i trpi. Nije to stvar kontrolora, stvar je cijelog društva.

Ako ćemo ići s rečenicom “ah, to se i nama stalno događa, navikni na to” i sl. Što činimo?
Žalosno je to da će se o ovome pričati danas, sutra i nakon toga će svi zaboraviti na ovaj post i nastavit će se dalje po starom. Što se može učiniti dalje?

Nije riječ o tome što će vas netko napasti u tramvaju ili na ulici, ističe Lucija, već je stvar u tome, dodaje, što se jako puno ljudi srami progovoriti o takvim stvarima, što pojedinci koji istupe ostanu obilježeni, a ne napravi se ništa.

I što ova država nema nikakav plan što će jednog dana biti s djecom s posebnim potrebama. Treba se pokrenuti da bi se nešto napravilo po pitanju SVE DJECE S POSEBNIM POTREBAMA.

Svi se vode onom da se treba živjeti iz dana u dan i ne razmišljati o sutra. Ali kao što je Nataša napisala, više od pola djece je s intelektualnim oštećenjima i istina, treba što više raditi na tome da se takva djeca danas, sutra što više osamostale za život, ali činjenica je da neće svi, da neće masa“, piše Lucija.

Gdje će jedan dan živjeti, pita se autorica, tko će brinuti za njih, koliko će biti sposobna samostalno živjeti bez pomoći.

To je pitanje. Na koje nitko ne zna odgovor. Po psihijatrijskim ustanovama? Meni je to tužno i žalosno, jer dok se šuti i trpi i ne poduzima ništa, ništa se neće ni desiti. Trebamo se pokrenuti, ljudi, učiniti nešto za svu djecu, jer što jednog dana kada nas neće biti?” zaključuje Lucija B.

Komentari