NAJVIŠE JE VOLIO JUHU OD BROKULE Sjećanje novinarke na velikog Dragutina Tadijanovića

commons.wikimedia.org

Zašto zaboravljamo ljude poput Dragutina Tadijanovića?

Prije otprilike 11 ili 12 godina, u toplom i ugodnom ambijentu restorana Vinodol, pružila sam ruku velikom Dragutinu Tadijanoviću. Iako se na prvu činilo kako kasni, kazao nam je da je krivo shvatio dogovor te nas čekao u kavani Dubrovnik. ”Možda sam zapravo samo ja želio tamo biti, satima znam tamo sjediti i razmišljati, to je moje mjesto”, rekao mi je Tadijanović te me upitao zašto i zbog čega volim novinarstvo. Naime, moji prvi novinarski koraci krenuli su upravo u osnovnoj školi gdje sam uređivala i pisala za osnovnoškolski časopis ”Čarobna frula” koji me i doveo do ovog velikog čovjeka.

Tada nisam znala objasniti ovom velikom književniku što je razlog ove ljubavi prema pisanju, pomislih možda imam tremu pa ne mogu razmišljati, ali niti danas ne pronalazim neki suvisli odgovor. Jednostavno je to – to. Tako nekako sam mu i odgovorila, a on mi je kazao: ”Uči gramatiku, pravopis je za novinare jako važan, budi uporna kao i do sada i napravit ćeš velike stvari”, kazao mi je pjesnik na što sam, moram priznati, ostala poprilično polaskana. Kao i svako dijete, osjećala sam važnom na riječi ovako velikog hrvatskog književnika.

[box type=”info” align=”” class=”” width=””]Na današnji dan prije 8 godina, preminuo je jedan od najstarijih živućih pjesnika, Dragutin Tadijanović. Rođen je 4. studenog 1905. godine u Rastušju, kod Slavonskog Broda, kao najstariji sin zemljoradnika Mirka Tadijanovića i Mande. Umro je 27. lipnja 2007. godine u 102. godini života…[/box]

Obožavao je juhu od brokule i svoje Rastušje…

Uz ukusan ručak za koji je odabrao samo juhu od brokule jer kako je rekao, ”godine su učinile svoje”, ispričao je sve o svom djetinjstvu u Rastušju, malome mjestu kod Slavonskog broda naglašavajući kako mladi nisu svjesni što sve danas imaju. ”Mi smo vukli kola po avliji i veselili se takvoj igri, nismo imali ništa, a imali smo sve. Vi mladi danas imate sve, a ponašate se kao da nemate ništa”, kroz smijeh je rekao Tadijanović i priznao, jedno od najvećih priznanja bila mu je nominacija za Nobelovu nagradu.


”Ne ljutim se što ju nisam dobio, meni je dovoljno ovo: BIO PREDLOŽEN ZA NOBELOVU NAGRADU!”, nastavio je govoreći kako osim Slavonije gdje je odrastao i rođen iz srca ne može i neće izbaciti rodno mjesto svoje majke, Liku.

”Živio sam od Franje do Franje i još”

Na svojim leđima nosio je stogodišnje iskustvo pa tako nije mogao ne prokomentirati ni tadašnju akutalnu političku vlast.

”Imam sto godine i brojim još, pokojni predsjednik Tuđman pozvao me k sebi i primio, a Stjepan Mesić nije, nikada me nije pozvao ni primio niti mi se obratio, razočaran sam time”, ispričao nam je Tadijanović ne skrivajući svoju ljubav prema Hrvatskoj. O svojoj Jeli koju je upoznao u vlaku i koju je kako kaže, ”zaveo nudeći joj komad naranče”, ima same riječi hvale. Rekao je, oni su dokaz kako ljudi mogu ostati zajedno cijeli život, ali samo ako to dovoljno žele.

Ostavio je veliki dojam. Simpatičan, vedrog lica i bistrih plavih očiju fascinirao me svojom jednostavnošću i britkim umom. Možete li zamisliti osobu koja je proživjela više od 1oo godina života i čita i ona najsitnija slova bez naočala? Takav je bio Dragutin Tadijanović.

Osam godina nakon njegova smrti, rekla bih kako smo ga zaboravili, nekako smo zaboravili na svu njegovu veličinu i fenomen. Punimo stupce raznim likovima i personama koje u nama možda i ne bude neke najljepše asocijacije, a ljude koji su svojim pjesmama poput one ”Nosim sve torbe, a nisam magarac”, ostavljamo u prošlosti, negdje u sjećanju kojeg rijetko kada isčupamo?

Dogodilo se baš ono što je ovaj veliki književnik u svojim pjesmama i najavljivao:

”Nema, nikoga nema da bi,

Prije svog lijeganja u postelju,

Rekao: »Lepet krila!«.

Samo njih dvoje, kada se budu

Rastajali od ovog Svijeta,

Ponijet će sobom tajnu tih riječi.

A pratit će ih lepet krila anđeoskih…”

Komentari

loading...