Na radiju upravo svira Wham!-ov Careless Whisper. Neeeeeeeeee…
– – – – – – – – – –
Osamdeset i peta je, osmi sam razred. U školi su jednom mjesečno priređivane čage na koje su dolazili svi: i zdravi i bolesni, i hahari i štreberi, i pankeri i šminkeri, i petaši i osmaši. Bio je to događaj mjeseca na koji smo, maksimalno sređeni, dolazili nakon što smo ispijali prve alkohole na klupicama ispred škole. Puštalo se sve što je tada bilo popularno, a u sred sride osamdesetih bilo je doista svega. Od AC-grom-DC-a za hahare do Lady-In-Red tipa sentiša za “cheek to cheek” čagu, koja je u ono vrijeme predstavljala najmanji razmak na koji se muška jedinka mogla približiti ženskoj.
“Cheek to cheek” čaga ostvarivala se na način da je muška jedinka držala ruke na predjelu bubrega ženske jedinke (light varijanta), ili ju je u potpunosti opasala oko struka s rukama spojenim iza leđa ženske jedinke (heavy varijanta). Hard core varijanta, koja bi uključivala možebitno spuštanje ruku muške jedinke na stražnjicu ženske jedinke, a koju je nekoliko najhrabrijih muških jedinki upraznilo samo jednom, nije postojala. Ova radnja bila je sasječena u korijenu otresitim backhand šamarom, pri kojem se glava najhrabrije muške jedinke okretala oko svoje osi za 360 stupnjeva. Istodobno, ženska je jedinka pri ovom retro čik-tu-čik plesu držala svoje ruke oko vrata muške jedinke. Ovakav se plesni par polagano, kao sveukupnost, kretao lijevo-desno u ritmu muzike. Što god neki govorili, nije to bilo ni tako lako za otplesati. Kad bi se rastezao superspori sentiš karakterističan za to doba, primjerice Simply Redov “If You Don’t Know Me By Now”, bilo je potrebno imati mali mozak razvijen kao veliki mozak da bi se u čik-tu-čiku održala ravnoteža na jednoj nozi za vrijeme beskonačnog trajanja takta ove pjesme. Ja sam ovu vrstu plesa nazvao Foucaultovo (Fukoovo) njihalo, po njihalu smještenom u Panteonu u Parizu, koje zakretanjem ravnine svog njihanja zorno dokazuje da se Zemlja vrti oko svoje osi.
Te sam se osamdeset i pete, između ostalih, sviđao i Snježani M. Snješka, kako smo je zvali, bila je pet-nula štreberica, i to ona rijetka kristalno čista pet-nulerica. Kristalno čisto pet-nulstvo zahtijevalo je druženje samo s knjigom i ničim i nikim drugim. Stoga je ovaj interes za suprotni spol svima bio čudan. Na jednoj od ovih školskih čaga zakaparila me Snješka da Foucaultovim njihanjem dokažemo vrtnju Zemlje oko svoje osi. Nezainteresirano je odslušala i EjSiDiSije i Madone i Bouvije i Đeksone i strpljivo dočekala sentiš sekciju. Čim je udaren prvi udarac bubnja u Careless Whisperu, tadašnjeg homoseksualčevog ultrahita, njene su ruke opasale moj vrat. Otprije sam primijetio da joj je 70-metarskim zavojem, kojim bi se mogle mumificirati tri mumije, baobapski debelo omotan prst jedne ruke. Porezala se taj dan ili nešto slično, pa joj je mama ukazala “stručnu” medicinsku pomoć, koristeći se paketom hitne pomoći iz gepeka auta i svim “ljekovitim” što se može naći u kuhinjskim elementima. Mila joj je majka u svrhu brzog “medicinskog pomaganja” u mumijski zavoj istočila litru i pol’ domaćeg octa, jer su prabakine medicinske metode u M. obitelji bile dvjesto puta efikasnije od učenih medicinskih metoda nekog mladog doktora, koji je tek iz jajeta isp’o i koji nema doktorskog iskustva.
Početni taktovi Wham!-ovog ultrahita natjerali se me na pomisao da postoji velikim slovima pisana Majka Božja i mimo Međugorja, Lourdesa i Fatime. “MAJKO BOŽJA” bio je moj nijemi zaziv upomoć, nakon što sam svojim uvijek velikim nosom oćutio smrad litre i pol’ octa koncentrirane na kvadraturu kažiprsta četrnaestogodišnjakinje. 5:02 minute sam se rušio u nesvijest u tom Foucaultovom klinču, magleno gledajući štrebericu koju su svi šprdali i na silu slušajući pedera-primača, za kojeg se tada nije znalo da je peder jer tada pedera nije bilo. Nogama sam pokušavao utapkati ritam Bezbrižnog šaputanja glasno izgovarajući riječi refrena, koje sam odličnim sluhom i lošim engleskim razabirao. Siguran sam da je pritom dio “I’m Never Gonna Dance Again” bio svojevrsna poruka upozorenja što bi se moglo dogoditi svim onim plesačima koji su plesali u Foucaltovom zahvatu s partner(ic)om ozlijeđenog prsta, zamotanog u dvije kile zavoja natopljenog domaćim octom. Čim je nekako završila ova moja petminutna pubertetska trauma, završio sam i ja sa Snježanom M. i sa slušanjem bilo čega od George Michaela u ovoj reinkarnaciji.
Od ovog je nemilog događaja prošlo trideset godina. U tih trideset godina barem sam trideset puta čuo početni takt Carelessa. Odmah nakon prvog udarca bubnja bacao sam se na nosače zvuka koji su bili izvor ove traume, kao što se Boris Becker 1985. bacao na wimbledonsku mrežu. Najprije sam se bacao na radija, gramofone i kazetofone osamdesetih, pa na CD-ove i mp3-jce devedesetih i nultih, te na koncu na Youtube i smartTV internetske Careless Whisper slučajnosti desetih. Pri svakoj toj slučajnosti, za vrijeme trajanja prva dva udarca bubnja i “urlika” saksofona Whispera, u meni bi se probudio miks uvjetovanog refleksa Pavlovljevog pseta i Stockholmskog sindroma. Nos bi mi imaginarno oćutio miris octa, kao da sam smješten u sred sride pogona tvornice Kisko. Vrijedilo je i obrnuto: kad god bih pomirisao salatu s octom, amo-tamo bi mi se između stijenki lubanje počeo reflektirati zvučni val u kojem je bio utisnut početni zvuk saksofona Carelessa.
Kao što sam to napisao na početku teksta, maloprije mi se dogodila jedna takva slučajnost. Zasvirao je Careless i… ovaj put odlučio sam ne srezati ga u korijenu. Konačno sam ga, prvi put nakon 1985., poslušao otpočetka do kraja jer mi je trebao podsjetnik za svaki detaljčić ovog teksta.
________________________________________________________________
>>> Magnetska rezonanca iliti živ zakopan u grobu
>>> Skok preko tramvajske ograde – “atletska” disciplina u kojoj Zagrepčani dominiraju
>>> Tko to ne liže poklopac od jogurta?
>>> Račun sreće – matematički dokaz koliko smo svi mi nevjerojatno sretni
>>> Perfektna rešetka za roštilj – jedna od onih stvari kojima se muškarci dive
>>> HZZO – zadnji bastion “komunizma” u RH
>>> Pet dana za šankom u Čeh pubu – Mastercardom neplativo (drugi dio)
>>> Pet dana za šankom u Čeh pubu – Mastercardom neplativo (prvi dio)
>>> Ruža, Danica, Anka i Mirjana – imena koja utjeruju strah u kosti
>>> Odlučili ste prestati pušiti? Evo što vas čeka!
>>> Kolumna ponedjeljkom: “Slatka” turopoljska jaja za “malog”
>>> Kolumna ponedjeljkom: Kokoš ili jaje – što je podcjenjenije?
>>> Kolumna ponedjeljkom: Dugoročna vremenska prognoza = kratkoročna uspavanka
>>> Kolumna ponedjeljkom: Promjena gume na autu – zvati kuma ili HAK?
>>> Kolumna ponedjeljkom: Teorija lajkova na Facebooku
>>> Kolumna ponedjeljkom: Drukčiji pogled na temperaturu
>>> Kolumna ponedjeljkom: Do kojeg je datuma “dopušteno” čestitati Novu godinu?
>>> Kolumna ponedjeljkom: O napolitankama i retro predmetima
>>> Coca-Cola u alkoholnom piću – ne ili ne?
>>> Pet stvari koje treba reći novopečenim tatama, a o kojima se rijetko govori
>>> Treba li imati završen fakultet za pritisnuti gumb za izlaz u ZET-ovom autobusu?
>>> O BMW-ima, mirisu urina i pedofilima: Opservacije svijeta kakve vam nikad ne bi pale na pamet
>>> Imate li i vi ovakvih problema s odijevanjem u Zagrebu?
>>> Kako se nekad živjelo: Sve što Zagrepčani možda ne znaju o ‘zagrebačkom smeću’
>>> Šest tipova ljudi kakve susrećemo u ZET-ovim autobusima i tramvajima
