Zimsko doba i pandemija koronavirusa dodatni su stres i briga beskućnicima. Materijalno, financijski ali i zdravstveno najugroženija skupina ljudi snalazi se uz potporu Pučkih kuhinja, Prihvatilišta te Centra za pomoć i podršku beskućnicima.
Hrvatska mreža beskućnika procjenjuje da je u Hrvatskoj, prema definiciji UN-a, oko 2.200 beskućnika, osoba koje nemaju krov nad glavom te borave na javnim mjestima i mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje.
Kako bi se što prije sklonili s ulice tu je Slavko Mađor iz Centra za pomoć i podršku beskućnicima. Centar je orijentiran da beskućnicima nudi pravne i socijalne pomoći te da im Slavko i njegov tim pokušaju pronaći posao. Stoga beskućnicima piše životopise, kontaktira poslodavce za moguće poslove, ali i traži dom ljudima.
POGLEDAJTE VIDEO INTERVJU SA SLAVKOM MAĐOROM:
Kroz tri godine kroz Centar je prošlo 450 osoba. Po danu, s obzirom na trenutačnu epidemiološku situaciju dođe do 20 beskućnika. Mađor tvrdi da se ljudi drže mjera nacionalnog stožera.
”U početku je bio kaos i ne znanje, sad su dostupnije maske i dezinficijens, ali su se naučili na situaciju”, kaže i dodaje da prilikom ulaska u Centar beskućnicima se provjerava temperatura i dezinficiraju se ruke.
”Ako netko ima temperaturu zamolimo ga da izađe, ali otkako smo to počeli raditi nitko nije imao povišenu temperaturu. Oni imaju pre sniženu temperaturu što je logična posljedica spavanju u vagonima, to su apsurdne temperature oko 34, ali moramo se držati mjera. Nije ugodno da moraš nekoga moliti da izađe ili nekoga moraš odbiti da ne može ući jer je previše ljudi, ali to radimo za njihovo dobro”, kaže humanitarac.
Smatra kako beskućnicima nije problem pronaći posao nego smještaj stoga najčešće beskućnici rade na ljetnim sezonama kad mogu uz posao dobiti i smještaj.
”Ako netko spava u vagonu ili napuštenoj kući teško može doći odmoran na posao i još održavati higijen. Zato se trudimo da posao ima uključen smještaj”, ističe Mađor. Napominje kako se u Zagrebu lako nađe posao beskućnicima, ali sad je zbog korone situacija teška.
”Jedan naš korisnik koji se dosta borio imao je problema s kockom. Prošao je komunu, odvikavanje. Život ga nije mazio. Dugo smo radili s njim. Otišao je na jedan dalmatinski otok raditi i sad je tamo godinu i pol i najemotivnije je što smo postali prijatelji. Stvarno se stvorilo pravo prijateljstvo”, objašnjava. Želja mu je izići na kraj s predrasudama kako su beskućnici alkoholičari i nasilni ljudi.
”Zato radimo sve više i stvara se jedna pozitivna slika o beskućnicima i ukazujemo da se svatko može pronaći u takvoj situaciji”, kaže Mađor. Nakon što beskućnici ponovno pronađu dom, kaže Mađor, i sami postanu znaju postati volonteri centra.
”Kad ljudi to prođu žele pomoći i drugima. Javila nam se nedavno osoba koja želi pomoći beskućnicima u gradu gdje nema centra”, kaže. Ističe i da su Hrvati jako senzibilizirani i da često pomažu onima kojima je to najpotrebnije.
”U nekim trenutcima stvarno puno pomognu, a nekad stvarno kasne. Imali smo nekako nažalost najviše negativnih iskustva. Mi uputimo zahtjev oni kasne. Tako je bilo kad je počela korona, tražili smo da se otvore mjesta gdje se beskućnici mogu tuširati, da se otvore neka prenoćišta gdje bi oni mogli leći i prespavati. Tek smo nakon 2 mjeseca dobili odgovor kad su se beskućnici snašli”, ističe. Ipak najveći rastući problem su psihički problemi korisnika.
”Sve veći broj ljudi ima šizofreniju ili neku drugu vrstu bolesti, ne žele uzimati terapiju, a nigdje ne mogu biti prisilno hospitalizirani. Mislim da nismo ni svjesni koji broj ljudi je na ulicama, a imaju tu vrstu problema. To je teška situacija jer ne možeš ljude natjerati da uzimaju terapiju, a ta osoba bi trebala biti na mjestu koje je sigurno za nju. Drugi problem je što osobe mogu dobiti pomoć samo na mjestu svog prebivališta”, objašnjava.
