TKO TU KOGA? Dok ismijavaju velike obitelji i vjernike, osuđuju one koji ne pomažu izbjeglicama!

Moja Neurbana poznanica ponekad ode na misu, a mnogi tolerantni osuđuju je stoga što se prije svakog obroka prekriži.

Mala Hrvatska, velikoga srca – prizor je to kojem svjedočimo posljednjih dana otkako su našu zemlju preplavile izbjeglice. Mnogo je onih koji su otvarajući svoja srca otvorili svoje ionako prazne novčanike te nesebično odlučili pomoći potrebitima. Tihi je to dio moje Hrvatske koji svoju veličinu pokazuje daleko od društvenih mreža i kamera znajući da je pomoć bez busanja u prsa ono najvrijednije što od sebe mogu dati. Slagali se ili ne slagali s valom izbjeglica koji naviru u našu zemlju činjenica jest da niti jedna dječija usta ne zaslužuju glad. Niti jedne dječije oči ne zaslužuju suze, a svako dijete i ono sirijsko koje voljom nekih drugig odraslig putuje u bolji život zaslužuje igračku.

Dok su jedni bez velike buke odlučili ostvarivati snove drugi su po dobrom starom hrvatskom običaju odlučili moralizirati po društvenim mrežama šireći kvazi toleranciju kroz koju hrvatski narod uče kako biti urban i kul. Promatram te tolerantne pojedince koji su sve samo ne tolerantni. Oni su ona glasna manjina koja uvijek drži predavanja ostatku puka. Predavanja bez argumenta.

I dok se slikaju u toplim sobama i na fensi ručkovima reći će kako Hrvatska treba prigrliti izbjeglice. Iako prstom neće maknuti da bi tim ljudima bilo bolje osuditi će svakog onog tko s oprezom progovara o izbjeglicama među kojima se moguće kriju i opasni pojedinci koji pokušavaju iskoristiti njihov očaj. Istodobno ti glasni pojedinci prvi će graknuti kada se u medijima pojavi deseteročlana i gladna hrvatska obitelj i sve to uz poruku kaj ste ih pravili ak se nemrete brinuti o njima. Što je uopće ta tolerancija koju nam toliko žele nametnuti? Je li problem u spinovima koje takvi popuše bez da imaju dovoljno argumenata i znanja. Poznajem jednu djevojku koja bi za današnje nametnute hrvatske standarde bila tolerantna. Dopustite mi da je usporedim sa svojom netolerantnom i nimalo urbanom poznanicom.

Gospođica Tolerantna godinama privodi kraju posljednju godinu studija, a za to vrijeme radi kod tate u uredu. Bez problema će se narugati lošoj haljini njezine manje imućne frendice, s lakoćom će otračati sve koji prođu ispred nje, osuditi će svakoga tko je iole vjernik, a istodobno će pak pričati kako Hrvatska treba prihvatiti manjine ne znajući da tip s kojim je provela noć brije da je Šešelj heroj četnik. Gospođica Urbana ni u ludilu se ne želi družiti s onom Neurbanom jer je zamislite, primitivna stoga što drugačije gleda na svijet. Neurbana poznanica ima dečka za kojeg se želi udati. Životni san joj je udati se i biti majkom, a uz to i privesti kraju fakultet.

Moja Neurbana poznanica ponekad ode na misu, a mnogi tolerantni osuđuju je stoga što se prije svakog obroka prekriži. Ona nije dovoljno kul za tolerantno društvo jer nema fensi odijela, obučenog peseka i vremena za cugu i trač partiju na špici jer za to vrijeme volontira u Crvenom križu, a kroz život je reći će vam i danas vrlo ponosito srela ljudi različitih vjera i nacija. Neki od njih ostali su joj prijatelji i to samo stoga što je u njima prepoznala ljudskost i toplinu. Biti urban i biti kul nametnule su nam taj trend razne zvijezde i zvjezdice čiji je status u društvu upitan. A kada se pak podvuku crte, negdje daleko tamo ispod kože gdje kroz vene svima teče ista crvena krv, tamo negdje duboko u srcu najbitnije je biti čovjek u svoj svojoj veličini.

Znate li vi koliko ste veliki?


Komentari