TKO JE SLJEDEĆI MAHIR? Mladima ostavljamo okrutno i perverzno društvo bez milosti…

Facebook

Žalosno je i istinito kako ljudi postaju sve okrutniji.

Nema ni tri dana kako sam hodala ulicom u blizini srednje škole, a pokraj mene prođe grupa mladića koji su me u tih nepunih dvadeset sekundi susreta naveli na razmišljanje. Grupica od pet – šest mladića, koji nisu mogli imati više od 16 -ak godina grohotom se smijala i glasno komentirala “Daj zabrij on tjedan dana fura istu majicu!” referirajući se na kolegu iz razreda.

I tako su nesvjesno u tom našem kratkom susretu pokrenuli u meni lavinu misli koje su se krenule poput valova koji pljuskaju u obalu jednostavno rojiti glavom. Zašto i kad smo postali takvi? Tko je tome kriv?  Kako li je njemu koji iz dana u dan nosi tu istu majicu i ulazi u razred koji ga vrlo vjerovatno s podsmijehom promatra? Sviđa li mu se neka Petra, Sara ili Maja koja uživa u društvu ovih istih čiji osuđujući pogled razara njegovu ionako krhku mladost i želju za prihvaćenjem?…

I ja sam mladić koji “nosi istu majicu tjedan dana”

Pokušavajući pronaći odgovore na ova teška pitanja krenula sam promišljati o široj slici koja nam se svakodnevno servira. Činjenica je kako mnogi današnji tinejdžeri uzore traže u zvijezdama ili na nekim drugim za njih neprimjerenim mjestima. Živimo u vremenu kada se sve one gluposti koje smo unazad nekoliko godina gledali u “glupim” američkim filmovima pretvaraju u realnost. U njima su uvijek jasne podjele na štrebere, kulere, luzere i slične grupacije. Mislim da nemam potrebe detaljnije opisivati karakteristike tih likova, jer svi smo odgledali barem jedan takav film.

Ja sam figurativno rečeno uvijek više voljela biti taj “dječak u majici” nego pripadati ijednoj drugoj grupi. Pitate se zašto? Zato što smo na neki način svi mi taj dječak ili djevojka. Nema onog tko nije doživio poraz, neku vrstu udarca ili klasifikacije kako baš on/ona nije dovoljno dobra biti član te i te grupe iz nekog posve banalnog (no tom pojedincu toliko bitnog) razloga.

Žalosti samo činjenica što se često nerealna slika društva puna nasilja, perverzija i ostalih sadržaja servira njima u tako krhkoj dobi, a oni je upijaju i svjesno liječeći vlastite komplekse zagorčavaju tako život nekoj djevojci koja eto nema savršen ten, obrve, podlogu za puder (jer to je najbitnije), nekom mladiću čiji roditelji nisu mogli izdvojiti više stotina kuna za točno određene tenisice koje svi nose, i njemu koji, zamislite tjedan dana nosi tu istu majicu. Ne znam kad smo točno postali takvi ljudi, ali znam da se to neće promjeniti, dapače situacija je sve gora. Od neslanih i sitnih bezazlenih šala među vršnjacima postali su okrutni ljudi ljudi koji uz žestoko vrijeđanje drugih pronašli dodatne svirepe metode, bez obzira na posljedice.

Jednostavno se ne mogu ne osvrnuti na Mahira

9145_1636977256555533_4562404066591269226_n

Dječak je to koji je svakodnevno trpio duboku psihičku, ali i fizičku bol. On je svoju gorku borbu okončao na najpotresniji način. Mahir je 14. prosinca 2015. skočio u smrt, a šira javnost ostala je šokirana nakon što su njegova majka i poočim kazali kako su ga vršnjaci silovali.

”Kako objasniti da su Mahira silovali njegovi vršnjaci, a da su djevojčice koje su sve to gledale pri tom silovatelje tek pitale: uživate li momci”, izjavio je njegov poočim pred televizijskim kamerama.

Njegova majka Alisa Mahmutović otvoreno se osvrnula na nasilnike kada je nakon njegovog pogreba otkrila kako je silovan “oklagijom”. Tu bolnu i razarajuću istinu saznali su od to mladića koji je proživljavao isto što i Mahir

“Ako možete silovat školskog druga oklagijom, to je psihopatija, a ne vršnjačko nasilje”, izjavila je u Provjerenom shrvana majka.

Prekidanje šutnje

Ovakvi slučajevi većinom počnu benigno izrugivanjima i odbacivanjem pojedinca, a kada ih odrasli primjete treba im stati na kraj a ne okretati glavu ili odmahivati rukom kao da je to samo dječja igra. PREKIDANJE ŠUTNJE i borba za sve koji sa strepnjom otvaraju vrata ODGOJNO-OBRAZOVNIH USTANOVA jedini je način da se nikada više ovako nešto ne ponovi.

Nadam se da su tinejdžeri s početka priče svoje mišljenje izrekli samo na ulici te da nisu rekli njemu u lice i možda mu tako bespovratno poljuljali samopouzdanje. Od srca im želim da izrastu u ljude kojima nije bitno što imaš na sebi, nego ono što nosiš u sebi.

Tebi i svima onima koji će obući na sebe tu majicu ili bolje rečeno “grč” zato što te ismijavaju vršnjaci jer se po njima ne uklapaš želim da budeš čvrst, ponosan i da te ne pogađaju blesave riječi vršnjaka upravo takvi poput tebe čine uspiju i odrastu u kvalitetna čovjeka. Zna se da je život nepredvidljiv, a ovo je samo jedan maleni zarez koji te čeka u tvojoj knjizi uspjeha i pobjeda – NE DAJ DA TE SLOME!


Komentari