Jedan mladić objasnio je zašto sve veći broj mladih odlazi iz Hrvatske – o ovom pismu će se još dugo pričati.
Sve veći broj mladih ljudi napušta Lijepu našu i nije nikakva tajna – ova činjenica sve više zabrinjava. Nemogućost pronalaska posla ili na koncu, nedovoljno visoke plaće mladima koji bi tek sutra, trebali podići na noge nove generacije i sebi osigurati mirovinu, glavni su motiv zbog kojih ih sve veći broj odlazi iz Hrvatske. Naime, u 2015. godini iz Hrvatske u Njemačku samo prošle godine odselilo se više od 50 tisuća osoba, prema podacima Njemačkog državnog zavoda za statistiku.
No, ovdje nije kraj. O ovakvom potezu razmišlja sve veći broj mladih ljudi, a mladić po imenu Tihomir Miličić iz Slavonskog Broda u svom pismu ispričao se svojoj domovini i objasnio sve brige i razmišljanja mladog čovjeka. Djevojka koja nam je mladićevo pismo i poslala napisala je: ”Vrijedi pročitati, napisao je sve što mi mladi mislimo i razlog zašto nas toliko ide iz države… Iako toliko to ljudi misli, nitko da bi rekao, a kamoli objavio javno.”
Tihomirovo pismo pročitajte u nastavku:
”Draga moja državo,
prvo što ti želim reći je – oprosti. Oprosti za sve. Znam da to ništa neće promijeniti ni popraviti, te da ćeš i dalje tužno i razočarano gledati svoj šaroliki, predivni pejzaž kojeg svakog dana sve više uništavamo mi, ljudi koji živimo među granicama koje si nam podarila. I nismo svjesni šta zapravo imamo, nećemo nikada ni biti.
Vjerujem da je odvajanje od Jugoslavije bila teška i bolna stvar, vjerojatno najbolnija koju si morala proći u svojoj povijesti. I sada te ponekad čujem kako plačeš za svojim prijateljima koji su se odvojili od tebe i s kojima si zastranila sve odnose, a nekada ste bili braća i sestre, povezani u jedno, jači od svih na svijetu. Ali i dalje šutiš, i plačeš skrivena, da nitko ne primjeti, a znam da u sebi pucaš sve više po šavovima, jer ti kroz sjećanje prolaze scene prolivene krvi po tvom tlu. I shvaćaš da je sve to bilo nizašto, da su toliki ljudi ostali bespomoćno, sa strahom u očima ostali ležati ispod tvoje površine, tamo gdje ih više nitko ne vidi i ne čuje.
No, unatoč tom strahu koji su imali u očima, nadzirala se skrivena iza zjenica među silnim strahom i užasom – nada. Nada da će samostalna država dati tadašnjim ljudima i budućim naraštajima bolji život, bolje sutra. Ali sve što su ti ljudi, koji sada počivaju (ne)mirno braneći tvoj teritorij, pokušali napraviti, sve je bilo uzalud, nažalost. Tolike obitelji su ostale bez očeva, majki, braće i sestara, a sve radi pohlepe, stare suputnice svih naših velikih političara i vođa.
Lakše je sjediti i plakati i kukati dok ne popizdiš i ne pukneš, pa onda iz nekog protesta i bunta ideš raditi sranja i tražiti načine kako da napakostiš drugima…
Kako je netko uopće mogao mirno spavati znajući da je šačica maloumnih i pohlepnih morona započela najkrvaviji rat na Balkanu? Moja je sreća bila da sam bio rođen baš tada, pa sve to nisam ni vidio, niti se sjećam ičega. Ali mi sada kada sam odrastao nije jasno zašto ljudi uvijek moraju nekoga slijediti? Zašto misle da je jedan čovjek pametniji od cijelog naroda? Zašto svako od nas ne bi bio vođa, lider? Svi smo isti, svi smo jednaki, svi imamo mozak i svako od nas je stvoren za vođu, a ne za to da bude pokorni sluga.
Zašto ljudi ne shvaćaju da šačica bogataša koji svoj novac steknu kroz sve moguće, samo ne poštene načine, nisu nitko i ništa naspram tolikog naroda? Šta mislite tko im je zaradio sve te novce? Oni sami? Haha naravno da ne, nego je sve to narod zaradio ubijajući se za crkavicu, dok su oni sjedeći punili svoje džepove sa pakosnim osmijehom na licu. I vidiš, državo moja, to je problem, što ljudi ne razmišljaju sami svojom glavom, nego daju da im internet, televizija i svi ostali mediji, te naši dragi lideri (političari) pune glave svim i svakakvim sranjima koje nemaju smisla. Doslovno im određuju šta da misle i govore, a narod to ponizno sve upija kao spužva. Umjesto da razmisle malo, okrenu se oko sebe, pogledaju se u ogledalo i sami odluče šta će misliti, sami odluče gdje će ići, te šta će raditi.
Zašto je uvijek lakše slijediti nego voditi? Zašto danas ima toliko gladnih i siromašnih ljudi koji se tjeraju iz svojih kuća poput bijesnih životinja i ostavljaju se obitelji na milost i nemilost naših ulica? Tko ima pravo to napraviti ljudskom biću? Vlada, policija, ministarstva? Po čemu su oni veći ili bolji od nas? Po ničemu!! Jednaki su kao svi mi, samo što zbog neke zamišljene hijerarhije si takvi daju za pravo da ponižavaju druge i provode svoju pravdu. A šta bi bilo kada bi se cijeli narod ujedinio jednom (iako sa ovakvim ljudima i našim mentalitetom, teško da će se to dogoditi)? Šta bi bilo kada bi svi prestali sa radom i proizvodnjom i pustili političare i takve da sami zarade svoje silne milijune? Šta bi bilo kada bi svi zajedno se ustali protiv njih i dali im do znanja da su ljudi država, a ne šačica “moćnika”? Znate šta bi bilo? Bio bi kratkotrajni kaos koji bi nakon svega prešao u mir i spokoj, te bolji život za sve. Svi bi imali i više nego dovoljno da vode i više nego normalan život.
Nitko si više ne bi dao za pravo da nas pljuje i ponižava, nitko se ne bi ponašao nadobudno i superiorno nad drugima, jer bi svi bili na istom, svi bi bili zajedno protiv svih. Samo ljudi to ne kuže, a ne kuže zato što je lakše sjediti i plakati i kukati dok ne popizdiš i ne pukneš, pa onda iz nekog protesta i bunta ideš raditi sranja i tražiti načine kako da napakostiš drugima, jer to postane jedini životni smisao. Zato danas i vlada kaos diljem tvojeg prostora, ljudi sve više kradu, rade zlo jedni drugima, ubijaju se, lažu i manipuliraju drugima, a više rijetko tko zna za pomoć i dobro djelo.
Umjesto da svu tu negativnu energiju preusmjere na to da budu vođe, da pokrenu nešto dobro. Eh kako smo žalosni, državo moja, umjesto da se ponašamo jedni prema drugima kao prema svojim braćama i sestrama, mi smo se otuđili i gledamo samo kako nekome napraviti što više zla. Ali znaš ti to sve i sama, samo nemaš više snage to gledati i polako odustaješ. Polako ostaješ sama, jer sve više njih odlazi izvan tvojih granica, odbacuju te kao zadnje smeće, jer ih je strah biti vođe. Strah ih je nešto poduzeti. A sve što trebaju napraviti je toliko jednostavno. Ujediniti se i izaći na ulice i mirnim putem tražiti ono što zaslužuju…
Jesmo mi stvarno toliko poremećeni i maloumni da ne znamo razmišljati svojom glavom nego dajemo nekolicini da to rade za nas? Toliki silni novci su bačeni na zgrade, tehnologiju i ostale gluposti koje bi kao trebale poboljšati izgled ove države, a šta će biti kada više ne ostane nitko da se tome divi i uživa u tome? Zašto svi ti novci ne idu ljudima koji grade sve te zgrade i ljudima koji svojim svakodnevnim i mukotrpnim radom su sve to omogućili? Zašto su predmeti postali važniji od samih ljudi? Nije ni čudo da mlađi naraštaji postaju sve veći idioti i propalice, u jednu ruku im ne mogu ni zamjeriti.
Nisu djeca kriva što ih se na sve strane uči krivim životnim vrijednostima i što njihovi roditelji jednostavno nemaju više vremena ni živaca za odgoj djece, jer naprosto ne stignu se posvetiti njima jer se muče pitanjem “kako preživjeti idući mjesec”? Ali je bitno da svi uvijek imaju para za bezbrižno sjedenje po besmislenim kavama ili za more alkohola kada se ide van u provod. Upali smo u kolotečinu nezadovoljstva i lošeg načina života i razmišljanja, te nam je sada teško izaći iz nje. Mislimo da je sve u parama, pare su nam najbitnija stvar u životu, a nitko više ne zna kako izgleda dobar čovjek…
Svi oni ljudi koji su dali život za ovu državu nisu imali ovo u svojoj mašti budućnosti. A mi samo sve više i više pljujemo po njihovim životima. I sram me je, državo moja. Znam da nisam nitko i ništa, tek jedan mali čovječuljak koji ne može sam ništa napraviti. Ali barem mogu reći šta mislim i osjećam ovako, putem pisma tebi. I oprosti još jednom, jer ne znamo šta imamo i ne znamo to cijeniti i izboriti se za to. Sve dok jednog dana ne bude prekasno i dok tvoj savršeni krajolik ne ostane zjapiti prazan, ogledajući se u propasti do koje smo se sami doveli. Oprosti nam.”
Pismo u cijelosti pročitajte OVDJE.
