Sjećate li se DJEVOJČICE U PLAVOM KAPUTIĆU i njezinih suznih očiju? (isti prizori i 20 godina nakon…)

PHOTO: Josip Slaven Delalle

Vukovarci nam i dana, nekad glasnije nekad tiše, skreću pozornost na činjenicu kako se neke izbjeglice, još uvijek nisu vratile svojim kućama…

Scena ulaska razularenih i podivljalih četničkih snaga i pripadnika JNA u Vukovar s jedne, te kolone izbjeglica sa suzama u očima i sirotinjskim zavežljajima u rukama s druge strane, prizor je koji se nekako sam od sebe javlja gledajući slike i prizore prestravljenih izbjeglica (većinom iz Sirije) na žičanoj ogradi koja razdvaja Makedoniju i Grčku.

Nekoliko tisuća ljudi na hladnoći sanja o Europi bez granica, danima bez zvukova pucnjave i mirisa baruta, baš kao što su tisuće i tisuće nesretnih Vukovaraca 1991. godine, napustila svoj grad i otišli u nepoznato. Reći će oni koji se sjećaju,  cijela Hrvatska u tom trentuku dijelila je iste strahove, tugu i brigu. Osim uništenih zgrada, četnika s puškama u rukama u praznom gradu, Vukovar je tada (a ostao je i danas) bio simbol prkosa i ponosa mlade hrvatske države i njezine neizvjesne budućnosti. Međutim, prije svega, Vukovar i vukovarska tragedija tisuće su ljudi koji su ostali bez svoga doma, ljudi koji su nemilosrdno zaklani i ubijani samo zato što su – Vukovarci. Od tada pa do danas, prošla su dva desetljeća, a za to vrijeme uspjeli smo ponovo stati na noge, prodisati i okrenuti jednu novu stranicu u svojoj povijesti. Kažu kako je došlo je do oprosta i povratka izbjeglih, ispunili smo jedan od svojih najvažnijih strateških ciljeva: postali smo punopravnom članicom Europske unije. Međutim, možda i nije sve baš tako kako se čini, postoji i druga strana medalje. Vukovarci nam i danas, nekad glasnije nekad tiše, skreću pozornost na činjenicu kako se neke izbjeglice, još uvijek nisu vratile svojim kućama i kako grad ”stoji”. I onda se okrenemo Vukovaru. Okrenemo im se svake godine u studenom i onda kada bi bila izrečena neka od presuda vukovarskim krvnicima. Okrenemo im se i vrlo brzo okrenemo.

Baš kao što to činimo i sada već, sve većem i zabrinjavajućim brojem izbjeglica koje ne žele ništa nego isto ono što smo željeli mi 90-ih: mir i slobodu. Toliko jednostavna želja, a očito, toliko teška za ostvariti.


[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]U želji da se domognu zemalja Europske unije, samo u posljednjih nekoliko dana više od 39.000 izbjeglica prošlo je kroz Makedoniju prema Srbiji, a zbog zida koji dižu na mađarskoj granici postoje nagađanja kako bi prestrašene, iznemogle i očajne obitelji mogle svoj spas potražiti i u Hrvatskoj. [/box]

Slika nekoliko tisuća ljudi, od koji su većina sirijske izbjeglice, vikala je “Pomozite nam!” ispred žičane ograde na granici. Sve više imigranata i izbjeglica doslovno se gomila na grčkoj granici s Makedonijom nakon što su proveli hladnu i vlažnu noć na otvorenom. Slika koja šokira svijet i zato, ukoliko ove očajne obitelji svoj spas odluče spasiti kod nas, pružimo im ruku podrške i potpore, jer kao što svi pamtimo, proživjeli smo i mi slično. I hrvatske obitelji čekale su na svoj novi dom i slobodu, naše obitelji također su osjetile strah u kostima i nemoć pred pucnjavom oružja, onaj miris baruta i krvi nikada se ne zaboravlja… Neće ga zaboraviti ni sirijske izbjeglice pa je ljudski pružiti im ruku i barem malo olakšati ovaj pakleno težak put prema ”slobodnoj” Europi te tako pokazati kako patnje naših Vukovaraca nismo zaboravili i kako su nas njihove žrtve, učinile boljim ljudima. Baš kao što je Siniša Glavašević govorio, sačuvajmo se od krvnika – čuvajmo jedni druge jer svijet – to smo mi.

”…Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.”

Komentari

loading...
-->