Halabuka oko grčke situacije i Ciprasovog djetinjastog inata zasjenila je otkrivanje još jednog u nizu djelića HDZ-ovog gospodarskog programa.
Ipak koliko god grčka kriza, ili barem uvertira u grčku krizu, popunjavala naslovnice svjetskih medija, za Hrvatsku je ovo drugo važnije, iz nekoliko razloga.
Prvo, premda je Grčka geografski relativno blizu (pa prije samo 25 godina smo graničili!), kada bi se iscrtavala ekonomska i trgovinska karta međuovisnosti Europe, Grčka bi zauzela mjesto u regiji nekakvog tamo Brazila ili Alžira po obujmu trgovinske razmjene s Hrvatskom.
Drugo, i baš kao logični slijed prvog, Grčka Hrvatskoj kao takva predstavlja samo konkurenciju u dovlačenju turista, u puno većoj mjeri negoli partnera. OK, gasit ćemo si međusobno požare, ali van prinudne solidarnosti zbog ekstremnih uvjeta, nema i nikad nije bilo tješnije suradnje.
Stoga možemo onako okrutno, darvinistički, natjecateljski, nesolidarno pristupiti grčkom problemu. Ne bih nagađao što će se dogoditi, hoće li Eurozona opstati, hoće li EU-28 opstati, niti za to postoje konkretna pravila, niti to znaju za to najodgovorniji funkcioneri…
Naime, i sam Juncker na pitanja koja traže konkretne odgovore nešto promrmlja, nabaci pokoju politikansku floskulu o stabilnosti, solidarnosti i jedinstvu, a ostalo čitatelju na razmišljanje i na maštu. Vrhunac cinizma predstavlja ograničenje na podizanje gotovine s grčkih bankomata, koje ne vrijedi za strane turiste. Toliko o Ciprasovom „nacionalnom zanosu“ kojime već tjednima manipulira inherentno lijevičarskim (ali i nacionalističkim!) grčkim narodom.
Dosta o Grčkoj, sada malo o našem dvorištu…
Još uvijek, iako u sve manjoj mjeri izgledna buduća vlast predstavila je, po ne znam koji put, još jedan djelić smjernica programa gospodarskog oporavka.
Zastupnica u Europskom parlamentu Ivana Maletić, gordo pozirajući s onim nekakvim šalom, preko dvije strane predstavila je nekakve ključne točke.
Mirovine se neće dirati, OK, možemo mirno spavati, sveta krava zvana mirovinski sustav i međugeneracijska solidarnost ostaju netaknuti. Ima li ičeg pozitivnog u ovome? Znači li to smirivanje da će se nešto drugo „dirati“. Kamo sreće da hoće, bazen državnog miješanja u sfere gospodarskog života je ogroman.
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]”Umjesto da se pomogne poduzetnicima sveopćim rasterećenjem svih poreza (ne populistički samo PDV), ide se u aktivne mjere i širenje opsega javne potrošnje. Jer su Nijemci tako rekli. Jer što Švabo sastavi sjekira ne rastavi. A to što Njemci nemaju birokratski propisanu minimalnu plaću i što su uspjeli u ovom europskom socijalističkom ludilu i narkomaniji skrojiti prvi suficitarni proračun, nas se ne tiče.”[/box]
Dalje, sniziti PDV. U redu, to je samo pohvalno, ali to je obećavao i Sanader 2003, pa ga povećao na 23%. Zanimljivo kako PDV kao jedan od beznačajnijih poreza služi kao poluga za manipulaciju i uvjeravanje blesavih birača. Vjerojatno zato jer ga velika većina ljudi (zaposlenici u javnom sektoru, umirovljenici, studenti, nezaposleni, Zoran Milanović, itd.) u Hrvatskoj jedinog plaća, nažalost. Kako drukčije dobiti glas referenta u Uredu za upravljanje svim i svačim (UUSS), nego najavom smanjenja PDV-a? Još jedan Schlagwort je „pomoć poduzetnicima“. Jao.
Kako? Srpski model s isplaćivanjem nekoliko tisuća eura po novozaposlenom (ne sjećam se točno koliko, ali fini iznos) nije naročito pomogao.
Najava aktivnih mjera potpora poduzetnicima i zapošljavanju odraz je sveprisutne etatističke histerije koja se može svesti pod egidu „ako je nešto korisno za državu (štogod to značilo), mora biti subvencionirano javnim novcem“, ili u još tragičnijoj Hollandeovoj „ça ne coûte rien, c’est l’état qui paie“ – besplatno je, država plaća.
Umjesto da se pomogne poduzetnicima sveopćim rasterećenjem svih poreza (ne populistički samo PDV), ide se u aktivne mjere i širenje opsega javne potrošnje. Jer su Nijemci tako rekli. Jer što Švabo sastavi sjekira ne rastavi. A to što Njemci nemaju birokratski propisanu minimalnu plaću i što su uspjeli u ovom europskom socijalističkom ludilu i narkomaniji skrojiti prvi suficitarni proračun, nas se ne tiče. Daleko smo mi još od Maastrichtskih kriterija.
