Ne bijaše dugo u povijest kako se stvori samostalna i suverena Republika Hrvatska.
Hrvatska, tako mala i tako velika. Idealno mjesto u kojem je na komadu zemlje stvoreno i spojeno toliko prirodnih bogastava od ravnica, gora i mora koje se ljubi s nebom. I tako, kako to obično bude na ranom zapletu bajke, da ne bi sve bilo savršeno mora se netko ili nešto upetljati u idiličnu zemlju.
U slučaju Lijepe naše upetljala se jedna mrlja, a ona se naziva crta ili pukotina. Pukotina je to koja Hrvate muči i kopka već neko vrijeme, a danas je izraženija nego ikad prije. Ideološka razilaženja boljka su koja se dotiče ključnih aspekata u životu jednog Hrvata. Nije bitno sjediš li u svojom trošnom kućerku i “razbijaš glavu” kako ćeš platiti popravak krova koji prokišnjava, a istovremeno malom trebaju nove tenisice za školu ili uskačeš u automobil čiji kromirani naplatci koštaju k’o krov i tene zajedno. Uvijek je tu prisutna ta jasna linija koja unosi nemir ili mir u život, a sve ovisno o trenutnoj političkoj situaciji u zemlji.
Jesi li plavi ili crveni?
Pa krenuh u jednu stereotipnu analizu. Najbitniji faktor s kojeg se nismo maknuli već podulji niz godina je koje je boje tvoj tim, a tu se naša linija račva na tri dijela. Prvi dio čini plavi tim, drugi je po svoj logici crveni, a tko je treći? Treći je onaj inertni ili “tihi” koji u svoja četiri zida potajno navija za plave ili crvene, ali javno šuti, dok mu ne zatreba jedna ili druga boja.
Kad već pričamo o steretipima napomenimo kako se plavi tim većinom smatra konzervativan ili što bi neki mrzovoljnici crvenog tima rekli “zatucan”, a situacija nije ništa bolja ni u suprotnom smjeru. Tako je crveni tim poprilično liberalan i od plavih je dobio epitet “bolesnici”.
I onda se rodi još jedna zanimljiva kategorija koja se zove igralište. Na njemu se sastanu oba tima i zaigraše igru kodnog naziva “daj nama, ne daj njima”. Zanimljivo i narodu napeto rivalstvo pomno se prati i secira, ‘fala Bogu na društvenim mrežama pa točno znamo tko što misli i koga mrzi ili voli. I tako publika, a dobro se zna tko je publika, lijepo gleda kako oni ubiru plodove svog (ne)rada, bacaju tupe fraze i bore se za sebe.
A gdje je tu pristaša timova?
E kad ste se već zapitali, pristaša tima (nije bitno kojeg) i njegovih gorljivih ideja obično misli kako je onaj drugi vođa tima smeće i ološ. No. ne uviđa kako je i vođa njegova tima isto takav i kako kad utakmica završi obojica sjede za isti stol. I tako publika prati i bodri svoje igrače koji onda izaberu pojedinca iz publike da igra za njihov tim. Zanimljiva i učestala metoda koja se često primjenjuje, iako nije baš uvijek prema pravilima igre.
Na kraju ove bajke princa nema, ali pouke ima. Pouka je takva da bez obzira na tim moraš prestati biti publika i postati on, ona ili ja. Mislim da je došlo vrijeme da upotrijebimo zdrav razum i zaključimo kako je jasno da i plavi i crveni tim igra za jednu stvar, a to nije publika, nego dobre stare pare...
