Hrvatska uvozi oko 50 posto ribe, u vrijednosti od oko 700 milijuna kuna godišnje.
U mediteranskim zemljama danas se tako u prosjeku jede samo 9% “domaće”, a čak 91% uvozne ribe. Hrvatska zasad odskače od tog ružnog prosjeka i uvozi oko 50% vlastitih potreba u vrijednosti od oko 700 milijuna kuna godišnje, i naša bi budućnost uskoro mogla postati ružnija ne počnemo li se više zanimati odakle je i kako ulovljena riba na našem jelovniku te kakve taj ulov ostavlja posljedice za more i zemlje u razvoju čiji podvodni svijet sada “pustošimo”.
Svjetska organizacija za zaštitu prirode WWF Adria pokrenula je kampanju Ugly Fish (Ružna riba) kako bi upozorila na problem prekomjernog izlovljavanja, piše večernji.hr.
Krajni kupac ima veći utjecaj nego što se misli
“Cijena oborite ribe iz ulova dovoljno govori koliko je ona postala rijetka u Jadranu. Stoga želimo potaknuti potrošače koji kupuju ribu i ostale proizvode iz mora da se informiraju potječu li oni iz održivog ili neodrživog ribarstva”, govori Martina Šubašić iz WWF-a Adria.
Objašnjava da krajnji kupac ima puno veći utjecaj na stanje mora nego se misli. Ako on odabere održive proizvode, time potiče održivo ribarstvo koje ne šteti morskom ekosustavu, ribljim stokovima, ribarima te njihovim obiteljima, objašnjava.
[box type=”info” align=”” class=”” width=””]Prosječan Hrvat godišnje pojede samo 10-ak kilograma ribe, što je malo u odnosu na europski prosjek od 22 kilograma.[/box]
U WWF napominju da oni nisu protiv uvoza ribe. Dapače, on je bitan jer Hrvatska nema dovoljno vlastite ribe. No potrošači trebaju biti informiraniji o podrijetlu ribe, paziti da kupuju različite vrste, umjesto da kupuju samo oradu ili brancin. Trebali bi izbjegavati premalu i još neizmriještenu ribu te čitati što piše na deklaracijama.
Gledajte i tražite certifikate
Plavoperajna tuna iz Jadrana najčešće završava u Japanu gdje se prodaje po astronomskim cijenama. Hrvati pak kupuju uvoznu smrznutu ribu bez glave pod nazivima ‘oslić’ ili ‘škarpina’ za koju misle da je domaća. Međutim, takva riba nema veze s Jadranom niti škarpinom.
U pitanju je najčešće jeftin oceanski bodečnjak, koji nije ni približno kvalitetan. Iz WWF se nadaju da će potaknuti svijest ljudi da kupuju iz odgovornih uzgajališta. Jedan od dobrih pokazatelja održivog ribarenja su EU certifikati MSC (za ribu iz održivog ulova) i ASC (za uzgojenu ribu), koji su danas prepoznatljivi globalni standard i potvrda održivog upravljanja ribljim resursima.
Certifikat MSC kod nas se, primjerice, može naći na dijelu uvozne ribe kod nekoliko trgovaca. No, žalosno, njime dosad nije “nagrađena” nijedna zemlja na Mediteranu.
>>>RIBA JE PRESKUPA? PRODAVAČI ZABRINUTI ‘Pokorili su nas trgovački lanci’
