Ne, ti ljudi nisu teroristi (iako ih sigurno ima), ovi ljudi su logistički potpomognuti i poslani da urušavaju EUROPU, njezine zakone, njezin smisao!
Kao i svi drugi ljudi ovih dana se lomim između emocija koje iz mene plivaju u trenutku kada gledam tužne slike, žena, djece, utopljenika, koje mediji nazivaju izbjeglice, i svega onoga što zapravo vidim od samog početka navodne ‘izbjegličke krize’ – ljudi dragi, ovdje nije riječ o izbjeglicama!
Upravo zbog toga, otišla sam u četvrtak ispred hotela Porin kako bi izbliza i bez medijske propagande pobliže istražila profil ljudi koji u ovom trenutku čine masovni kaos diljem Europe! Čim smo stigli pred Porin čuli smo urlikanje, vrištanje, vikanje! Cijeli hotel izašao je na balkone, trgali su krevete, bacali smeće i uzvikivali ‘SLOBODA’. U tom trenutku stojeći pokraj okupljenih medija mislim si- ‘Pa što im rade unutra, jel ih tuku, muče? O čemu je riječ? Instinktivno već u sebi optužujem hrvatsku policiju za ‘nehumano’ ponašanje, jer ne vidim drugi razlog za ovakvu vrstu ‘divljaštva’ i to u trenutku kada su svi dobili- krevet, vodu, hranu i prostor za higijenu!
Zaista, tada sam pomislila da su baš jadni! Imigranti na balkonu hotela, s transparentima na kojima piše – HELP, UN, ANGLEA MERKEL, FREEDOM itd. obišli su svijet, i tako su Hrvati u jednom trenutku ispali nehumani i nečovječni u medijima, jer eto, oni viču da su zarobljeni!
No, kasnije u razgovoru s jednim ilegalnim imigrantom doznajem – TO JE ČISTA MANIPULACIJA! Oni su naučeni kako manipulirati medijima i kako slati poruke ‘jada i bijede’ u svijet! Oni točno znaju što medije ‘pali’ i to je zaista nevjerojatno!
A sad ću vam ispričati što sam zapravo vidjela!
Priča 1.
Nakon što sam posvjedočila kaosu na blakonima hotela Porin, i dok sam u sebi pucala od ljutnje na hrvatsku policiju za koju sam mislila da vrši teror nad ‘jadnim izbjeglicama’, oni su počeli u grupama izlaziti iz hotela Porin, potpuno slobodni. Zaustavljam jednog imigranta (mladog) koji kao zna engleski i pitam ga – Zašto ste divljali prije nekoliko sati? Što su vam radili?- I kaže on meni: – Ništa, nismo se htjeli registrirati! Pitam ja- jesu vas tukli ili zlostavljali, kaže on: ‘Ne, jeli smo, pili, spavali, oni nam nisu dali da idemo prema Sloveniji dok se ne registriramo, a mi se ne želimo registrirati, zato smo vikali – SLOBODA – UPOMOĆ’.
Ja slušam i ne vjerujem što čujem! Ovaj ilegalni imigrant kao i ostatak njih nemaju papire, vize, isprave, putovnice. Oni nemaju ništa, i onda u zemlji koja ih je ugostila i bolje nego što je ugostila svoje ‘socijalne obitelji’ izvikuju ‘SLOBODA – UPOMOĆ’ i na taj način manipuliraju ljudskim osjećajima, to tvrdim jer su moje osjećaje izmanipulirali u jednom trenutku! Ostala sam u šoku! I nije mi jasno što to njima nije jasno!
Priča 2.
Kako oni izlaze iz hotela Porin u grupama, smještaju se ispod jednog drveta u blizini, u hladu. Kolegica i ja odlučujemo im prići! Prilazimo im i primjećujemo da je u ovoj grupi jedna žena nekoliko djece i 10 muškaraca. (Od 25- do 35 godina). Kako smo žene, muškarci već prilaze nama. Predstavljamo se kao novinarke, a tada se događa nešto ‘čudesno’. Muškarci zovu djecu oko sebe, i traže nas da ih slikamo. Jednog dječaka gurnili su prema kolegici kako bi se ona s njim slikala. Mi baš namjerno nismo željele slikati djecu, nije ok! Tada shvaćamo – oni su organizirani i pripremljeni za medije! Naravno, dolaze kamere hrvatskih i slovenskih medija i svi snimaju djecu, jer djeca su jako zanimljiva kamerama, iako je posve jasno da su djeca ovdje iskorištena. No dobro. Idemo dalje.
Priča 3.
S obzirom da nas opet manipuliraju osjećajima gladne i žedne djece, naš kolega vadi 10 eura koje nudi jednoj djevojčici. Na to cijela grupa muškaraca glasno uzvikuje : No money, we have a lot of money! (Ne novac, mi imamo puno novca), i ne dozvoljavaju da dječici damo novac. Na to mi ilegalni imigrant prilazi i govori kako oni nisu gladni i žedni i ja sam posve zbunjena i pitam se – pa zar nisu oni izbjeglice? Zar nisu gladni i žedni? Na to nam imigrant iz Iraka vadi 500 eura i tvrdi kako oni nisu siromašni.
Na to ih pitam, što im treba, voda, hrana, krevet, odnosno pitam ih što zapravo žele? A oni svi zajedno uzvikuju – Slovenija!
Pitam ih zašto ne ostanu u Hrvatskoj, oni uzvikuju Slovenija. Pitam ih kamo idete, oni uzvikuju Slovenija. Govorim im kako nemaju papire, no oni govore da oni idu, i da to nema veze! Zbunjena sam, jer sam već mislila pozvati ljude da ih ugoste u Zagrebu, a kad ono, oni to ne žele, oni idu, i kao da su programirani na cilj.
Članak u cijelosti pročitajte na portalu dnevno.hr.
