Svakako ne može se poreći kako dio ljudi napušta zemlju i ide trbuhom za kruhom, ali postoji i onaj dio koji se vraća i koji tvrdi kako ni vani nije baš najsjajnija situacija.
Posljednjih dana piše se naveliko o masovnom egzodusu koji je pogodio hrvatsku. Pričalo se kako autobusi puni mladih ljudi napuštaju Slavoniju svakoga dana, a ekipa Provjerenog, odlučila je posjetiti osječki autobusni kolodvor i provjeriti ima li tu istine.
Kao što već možete pretpostaviti, na kolodvoru baš i nije tako dramatična situacija kako se prikazuje, štoviše, putnici i vozači tvrde kako nema govora o egzodusu jer su, kako vele, karte uglavnom povratne. Tvrde kako autobusi svakoga dana odlaze, ali se isto tako i vraćaju s ljudima.
Svakako ne može se poreći kako dio ljudi napušta zemlju i ide trbuhom za kruhom, ali postoji i onaj dio koji se vraća i koji tvrdi kako ni vani nije baš najsjajnija situacija.
Autobus skuplja ljude po cijeloj Hrvatskoj
Zdravko Kajkić ženu i djecu već tri godine ostavlja u Hrvatskoj, dok on zarađuje za kruh u Njemačkoj kao “hausmajstor”. O preseljenju cijele obitelji razmišlja, ali teška je to odluka kaže, a ni spuruga mu nije oduševljena idejom. Plaća je, kaže redovna, a i prijavljen je za stalno, no obitelj ne želi iz Hrvatske.
Autobusna linija koja svaki dan kreće iz Vinkovaca preko Osijeka, vozi u 7 njemačkih gradova. Od početka putovanja 7 sati im treba da uopće dođu do granice, jer staju u još 13 drugih hrvatskih gradova po putnike, pa zatim još i u Mariboru.
Zdravko dijeli autobus s još šestero putnika, toliko ih se skupilo nakon tri grada. Stana je bila jedna od onih koja je, dok je još bila mlada, otišla za boljim životom. Problem je kaže u premalim plaćama kod nas, ali ističe još nešto što je primjetila. Sretna s njemačkom mirovinom može čak i dva puta na mjesec posjećivati djecu. Jer karte su sada daleko jeftinije nego što su bile.
Nekoliko sjedala niže još jedan radnik. Dragan, keramičar po struci, ide u Muenchen, sezonski i kad ima posla. Radi kao keramičar, svugdje, u Hrvatskoj, Njemačkoj, Norveškoj. Ali što se plaća tiče, govori nam, razlika je drastična. “U Norveškoj za dan zarađivao hrvatsku plaću”, ističe Dragan. “U Hrvatskoj ništa nije plaćeno i ako odradiš nešto, onda čekaš za pare… vani se mora platiti, vani je drugačije, vani ne može, vani ako te prijavi, mora te platiti”, kaže Dragan.
“Ostat ću ako nađem posao, ali radije ne bih”
Zvonimir Baotić je iz Županje, a u Osijeku je na prvoj godini studija matematike. Daleko od zaposlenja, ipak već sada razmišlja o tom danu. “Ako nađem posao da, ostati ću, ali radije ne bi. Ne volim ljude ovdje, cijelu državu. Fašisti, komunisti, partizani i tako”, kaže i napominje kako mu je zlo od toga. Zvonimir naime, za svoj život zarađuje svirajući gitaru, a stanarinu mu plaćaju roditelji, smatra kako se neće vratiti kući u Županju. “Od 12 tisuća stanovnika jedno 60 posto je iznad 60 godina. Mladih nema svi su iselili. Odu na faks i ni ne vrate se u Županju. Nemaju šta tamo radit, nema posla”, kaže Zvonimir.
Pristupanje Europskoj uniji i ukidanje granica dovelo je do šireg tržišta rada, pa tako od srpnja prošle godine za rad u Njemačkoj nije potrebna radna dozvola. Migracije se više ne događaju unutar države već unutar unije. “Teško je preživjeti tu s tako malom plaćom. I mislim da školovani nemaju toliko prilike za rad. Nije istina da na mladima svijet ostaje. Mislim da to stari samo govore da samo govore, a da nije tako u praksi”, kaže studentica Ivona Trtinjak.
Prema podacima iz MUP-a, od studenog prošle godine do kraja četvrtog 2016., svoj privremeni odlazak u inozemstvo prijavilo je 7.243 građana. I to iz cijele zemlje. Iako je stvaran broj vjerojatno nešto veći, tu nema govora o masovnom egzodusu.
Slavonija najlošije stoji u gospodarskom smislu, ali ipak se nešto pokrenulo, barem na papiru. “Otvaraju se radna mjesta. Imali smo sad u proteklom periodu 3030 novootvorenih radnih mjesta, dakle natječaja. S tim da moram naglasiti da se svi poslodavci ne oglašavaju preko Zavoda”, ističe Željko Bugarić, predstojnik HZZ.
Vani i nije baš tako bajno
“Želimo svim mladima da ostanu i onima koji su u srednjoj dobi, da ostanu doma da rade za svoju domovinu, da vjeruju da izlaza ima iz ove situacije. Jer uvijek ima izlaza iz svake situacije. Jer vani nije lako. Stranac. Jezik, nikada se ne možete izraziti na tuđem jeziku”, pojašnjava Katica Plišić, koja živi u Švicarskoj, a njezina prijateljica se nadovezala, “Neće svi otići, to je sigurno. Ali ja vjerujem da će se njih 80 posto vratiti. Kad osjete što je tuđa zemlja. Oni s obiteljima možda će prije ostati, ali mladi. Mislim da je dobro da odu da vide, neka probaju”, kaže Tereza.
I koliko se piše o punim autobusima koji odlaze, nitko ne govori o autobusima koji se vraćaju. Cijene karata od 40 eura ili pak 73 za povratnu, itekako su privlačne. Pa ni ne čudi pojačano uvođenje autobusnih linija. No, to nema veze s tržištem rada i ukidanjem radnih dozvola. Prijevoznici su vidjeli turistički potencijal u cijeloj ovoj priči. I Nijemci bi na more, a gotovo da nema hrvatske obitelji u kojoj netko od rodbine, prijatelja ili kumova već godinama ne živi vani. Ljudi putuju, prijevoznici zapošljavaju.
“Osim džumbusa u našoj državi ima nešto i u mentalitetu”, tvrdi povratnica Tereza.
“Nemam čak ni visoko obrazovanje, u srednoj struci sam, ali posao sam ipak našla. Nisam imala velika očekivanja, a to je najbitnije, da čovjek bude spreman sve raditi. Tako bi i naši mladi trebali biti spremni, kako tamo u stranoj zemlji raditi sve po svakoj cijenu, e to bi bilo dobro”, kaže ona.
Ipak razlika je u valuti. Raditi za dvije tisuće kuna ili za dvije tisuće eura, a govorimo o istom poslu, velika je razlika, no, ne slažu se svi s ovom tvrdnjom. U inozemnu plaću treba, kažu, uračunati i inozemne troškove života. Što znači da ipak nije sve tako crno-bijelo.
