Državni / općinski / županijski (u svakom slučaju, javni) proračun ne sišu mrtve brojke na papiru, kao niti granice povučene zemljopisnom kartom Hrvatske.
Sišu ga ljudi od krvi i mesa. Kako doskočiti problemu reforme lokalne i regionalne samouprave? Kao prvo, najveći krivac za deficite, javni dug i rastrošnost je centralna država. Istini za volju, besmislenih izdataka ima i na lokalnom nivou, ali u puno manjoj mjeri (grad Zagreb je ovdje posebna priča).
Dakle, spuštanje ovlasti na lokalne nivoe vjerojatno bi rezultirao veću fiskalnom odgovornošću. Razboritije će upravitelje javnim novcem odabrati par tisuća nego par milijuna birača. Kao drugo, u slučaju da jedna općina “zakaže”, odnosno nabije sulude prireze kako bi financirala sve i svašta, lakše je posao prebaciti u susjednu općinu nego u susjednu državu što izravno pogoduje međuopćinskoj konkurenciji u “dovlačenju” privatnog sektora ili u njegovom zadržavanju.
Zašto grad Zagreb također ne rascjepkati na stotinjak dijelova pa ako vam Kustošija digne prireze i regulacije na suludu razinu, lakše je dovući se do Grmoščice nego do Njemačke. Kao treće, i primjera radi: gradić Baarle-Nassau je iz povijesnih okolnosti simpatično rascjepkan između Nizozemske i Belgije tako da nekim stanovnicima državna granica prolazi dnevnim boravkom. S obzirom na to da se porezi plaćaju onoj državi u kojoj se nalaze ulazna vrata u kuću, nerijetka je pojava montiranja drugih vrata u drugoj državi te planetiranje između toga koja će se proglasiti službeno ulaznima, ovisno o promjenama fiskalnih politika dvaju država. Sumnjam da ti stanovnici “pate”, već imaju komotan izbor bez da uopće moraju mrdnut.
Zaključno: kada se zalaufate u nekoj raspravi kako treba rezati općine, razmislite dvaput. Neke općine su u finom plusu. Nijedna država nije.
>>> U OBRANU DOKTORSKOG DVOJCA: Rulja s ushitom čeka njihove otkaze sve dok im jedan takav ne zatreba!
