Sara Pukanić, kćer ubijenog urednika tjednika Nacional Ive Pukanića, danas živi život punim plućima. Iako je četiri godine nakon atentata na oca ostala i bez majke, Sara se nije izgubila u samoći. Ove godine upisala je drugi fakultet, fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Za Pukotine je otkrila kako najviše voli fotografirati žene, nježne, snažne, samopouzdane, sirove i realne.
“Opčinjena sam ženama. Žene su prekrasne. Ali ih možda još više volim gledati… Iako to zvuči malo luđački, ali fakat… Kad ih vidim, jednostavno mi je preteško samo ih pustiti da odu i zaboraviti na njih, želim ih zabilježiti na neki način. Ne mora biti klasično lijepa, ali ako ima neku posebnost, ostanem očarana time”, objasnila je za Pukotine i dodala kako ih je i njezin otac volio fotografirati.
Iako je godinama smatrala da nije dovoljno dobra za ADU, u jednom je trenutku shvatila da je to, kaže, glup način razmišljanja.
“Opće je mišljenje da svi koji nešto umjetnički vrijede, idu na Akademiju. To je toliko glup koncept razmišljanja, ali ekipa tako brije. Zato mi se činilo da nisam dovoljno dobra za to. Kao, ma ne, nije to za mene. I onda s vremenom – trebalo mi je toliko godina – gledam svoje fotke i odjednom skužim: pa ja jesam dovoljno dobra. Kad staviš sve na hrpu, ima tu fakat materijala… i pomislim – pa zašto ne bih probala?!”, prisjetila se Sara.
No, sve što je proživjela ostavilo je rane koje još nisu zacijelile.
“Bojim se tuge, osjećaja tuge. Onda samoće, da ću možda ostati sama. I da mi se teti nešto ne dogodi, ona mi je sve na svijetu. Uglavnom se bojim hoću li uspjeti proći kroz nešto, kako će se manifestirati, da li će boljeti… Najviše se bojim vlastitih emocija”, otkrila je za Pukotine.
