Evo kako je otac, u čijoj se kući Frka-Petešić prijavio, završio u emigraciji, a mali Zvonko u naručju Brune Bušića

Foto: Privatna arhiva/7dnevno

Dok se ne smiruje skandal oko stana Zvonimira Frke Petešića o kojemu je Zagreb.info nedavno pisao, malo smo prokopali u prošlost kako bismo doznali nešto više o kontroverznom čelniku premijerovog ureda.

Tako smo naletjeli na intervju od 7Dnevno koji je u prosincu 2019. pisao i o ocu Frke -Petešića, dok je njegov sin bio poslan od Plenkovića osobno kao glavni vladin pregovarač sa sindikatima u obrazovanju koji su tada imali masovne prosvjede. Otac mu je inače, iz mjesta Sali na Dugom otoku, gdje se Frka-Petešić 2017 lažno prijavio.

Evo što je Frki-Petešiću 2019. doznalo 7dnevno.

Predstavnici sindikata pojma nisu imali koga im je premijer Plenković poslao kao glavnog Vladina pregovarača. Zvonimir Frka-Petešić, izvana hladan kao špricer, čovjek je izuzetne energije. Kad u Banskim dvorima ostanu još samo on, zaštitari i duhovi prošlosti, a poslije ponoći ga ipak uhvati umor, tad odigra dvije brzopotezne, 60-sekundne partije šaha, što mu toliko podigne adrenalin da još može odraditi dva, tri sata prije povratka kući, pješice. Zvonimir Frka-Petešić jedan je od rijetkih koji svaki dan dolazi kući usred noći posve trijezan. Predstojnik Ureda predsjednika Vlade rođen je u Parizu prije pedeset godina u obitelji, pokazat će se kasnije, političkih emigranata.

Foto: Privatna arhiva/7dnevno

Njegov je otac skromnog porijekla, visokokvalificirani mehaničar iz mjesta Sali na Dugom otoku kojemu se nije ispunila životna želja da postane svjetioničarom. To je želio kako bi mogao ispuniti ono što ga je najviše zanimalo – čitati knjige. Životne prilike odvele su ga u Pariz, gdje se družio s brojnim hrvatskim intelektualcima, političkim emigrantima, što je ostavilo trajan, neizbrisiv trag na sve petero djece, posebno na malog Zvonimira. Njegov je otac jedan od osnivača Društva članova Matice hrvatske u Parizu 1970., bio je predstavnik, prodavač i suradnik londonske Nove Hrvatske i Nikolićeve Hrvatske revije, zbog čega 20 godina nije smio u domovinu, i koji je za vrijeme Domovinskog rata kao opunomoćenik Vlade koordinirao slanje u Hrvatsku na stotine kamiona humanitarne pomoći. S dolaskom rata, Zvonimir Frka-Petešić, tada student matematike i fizike, bio je silno pogođen. Organizirao je javne akcije i prosvjede u korist Hrvatske, opsjedao je veleposlanstva u Parizu s najnovijim informacijama iz Zagreba, činio s grupom suradnika sve ono što bi činilo veleposlanstvo Hrvatske da smo ga imali i da smo bili priznati… Njegov angažman i uspjeh prepoznat će kasnije prvi hrvatski veleposlanik u Parizu, Branko Salaj, koji ga je angažirao kao lokalnog, vanjskog suradnika Veleposlanstva. Tek nakon godina dokazivanja ponuđeno mu je stalno zaposlenje u diplomatskoj službi, najprije u Parizu, a potom u Bruxellesu, gdje je bio glasnogovornik za vrijeme pristupnih pregovora s Europskom unijom. Nakon uspješno odrađene kampanje za hrvatski referendum o članstvu u EU-u, odradio je mandat hrvatskog veleposlanika u Maroku, da bi ga pobjedom na izborima Andrej Plenković pozvao da se pridruži njegovoj Vladi kao predstojnik Ureda. Predstojnik Ureda, u stvarnosti druga je najvažnija i najmoćnija pozicija bilo kojeg ureda – predsjednika države, Vlade, ministra, generalnog direktora… Ta osoba provodi u stvarnost zaključke svih sastanaka i nadzire njihovu provedbu, riječ je o tihom i krvavom poslu u sjeni, koji počinje kada šef završi sa sastankom, a završava pripremom sljedećih sastanaka. Zvonimira Frku-Petešića sila prilika izvukla je na površinu, pred širu javnost, tek prije koji mjesec, ga kad je premijer Plenković odlučio izvući kao asa iz rukava.

Foto: Privatna arhiva/7dnevno

– Približavali smo se i udaljavali tijekom puna dva mjeseca dugih, tvrdih i teških pregovora, bilo je teško naći zajednički jezik. Sindikati su svoj zahtjev kao totem postavili na 6,11, ako hoćete – sakralizirali ga na jedan način, što im nije ostavljalo prostora za stvarne pregovore. Oni nisu imali rezervno rješenje, za njih je i 6,11 predstavljalo poraz i na taj su način razgovarali. Vlada se postavila iznimno fer, nismo ovo pitanje htjeli riješiti “uredbom” koju onda novom “uredbom” može srušiti bilo koja sljedeća Vlada ili čak i ova na prvoj sljedećoj sjednici. Zato smo predlagali rješenje kroz “dodatak” koji je dvostrani akt i zahtijeva suglasnost sindikata, kojima su ostvarena prava onda zajamčena i pred svakom sljedećom Vladom. Smatrali smo da je to korektno i fer te smo se nadali da će to biti dokaz da ne lovimo u mutnom i stvarno želimo ovo pitanje riješiti pošteno i sustavno, a ne kao što se događalo u posljednjih dvadeset godina, arbitrarno, uredbama, od slučaja do slučaja – kaže o netom završenim pregovorima Zvonimir Frka-Petešić.

* Zašto niste odmah prihvatili njihov zahtjev?

– Zato što je ovoj Vladi iznimno važno da ne upropasti ono što je radila posljednje tri godine – porezno rasterećivanje građana i gospodarstva. A ne da kroz ovaj slučaj, ili bilo koji sljedeći, preokrenemo politiku, vratimo se na staro, ponovno se počnemo zaduživati kako bismo pokrili nečije financijske zahtjeve. Važno nam je bilo naći fiskalno održivo rješenje i našli smo ga. Oni su postigli svoju jedinu pregovaračku poziciju od 6,11, a mi smo postigli da to bude u tri faze, postupno, čime nismo ugrozili državne financije i možemo nastaviti s rasterećenjima i razduživanjem, čiji je cilj rast gospodarstva i nastavak politike povećanja plaća.

* Javnost je štrajk doživjela prilično dramatično, vi ste pak rođeni u Francuskoj, gdje se praktički stalno štrajka. Kakav je vaš dojam nakon svega?

– Odrastao sam u zemlji u kojoj praktički nema tjedna da nema štrajka, stoga za mene ovo nije bio posebno dramatično razdoblje. Ne sjećam se puno školskih godina u Francuskoj a da nije bilo nekoliko tjedana ili mjeseci štrajka, i sam sam u nekima sudjelovao. I sve se to na kraju stigne riješiti bez nekih dodatnih subota ili probijanja školske godine. Djeluje mi nadrealno da se petnaest dana ne može nadoknaditi kroz redovnu nastavu do kraja školske godine. Znam da se može nadoknaditi bez ikakvih drama.

* Ovoj Vladi apostrofira se socijalna i društvena neosjetljivost, posebno arogancija i bahatost premijera. Kako to, kao predstojnik Ureda, komentirate?

– To me osobno žalosti jer svi koji ga poznaju znaju koliko je neposredan i da je čovjek naroda. Jedno je kad se upale kamere, to je trenutak kada on prestaje biti Andrej Plenković, već utjelovljuje dignitet funkcije predsjednika Vlade koji predstavlja cijelu Hrvatsku pred domaćom i svjetskom javnošću. On tada ne može i ne smije trivijalizirati funkciju predsjednika Vlade. Kad je riječ o radnoj atmosferi, premijer uopće nije bahat, opušten je, duhovit, nije formalist u vezi s protokolom, ne ponaša se kao netko kome će pasti kruna s glave. Istina je, nažalost, postoji jedan veliki jaz između percepcije javnosti i njegova stvarnog habitusa. Međutim, čovjek je iznimne radne energije i od riječi, ne bježi od problema, njegov radni dan traje najmanje 16 sati i on duboko ulazi u srž pitanja prije nego što donese promišljenu odluku. Ljudi koji su u Vladi 25 godina ne sjećaju se ovako intenzivnog tempa rada. Čast je biti dio njegova tima.

* Građani su generalno nezadovoljni, je li toga ova Vlada svjesna?

– U cijelosti. Nezadovoljstvo građana je razumljivo iz činjenice da smo 2019. daleko od mjesta na kojem bismo željeli biti i koje nam pripada kao europskoj zemlji, posebno među zemljama Središnje i Istočne Europe. To je frustracija koju svi imamo, i građani i Vlada. Zato činimo sve da uhvatimo korak i dostignemo one koji su nas preskočili – baltičke zemlje, Poljsku, Slovačku, Mađarsku i Rumunjsku. Godine 1990. realno, jedino su Slovenija i Češka bile ispred nas. Kad se po nekim ljestvicama Hrvatska nađe pri dnu, mi to kolektivno doživljavamo kao pljusku i ožiljak na licu nacionalnog ponosa. S druge strane, kada razgovarate s ljudima iz Zapadne Europe, oni u tome ne vide ništa čudno, već realnu posljedicu naše prošlosti, rata i devastacije, bili bi zatečeni da smo u vrhu zemalja Srednje i Istočne Europe, tamo nas ne vide. Tu je taj jaz između toga gdje mi sebe vidimo i kako se doživljavamo znajući gdje smo nekad bili u odnosu na druge zemlje i gdje nas ne očekuju oni koji nas ne poznaju. Greška je hrvatskih elita i medija to što u posljednjih 25 godina nisu uspjeli objasniti specifičan put Hrvatske i mnogo razloga zbog kojih možemo biti ponosni na dosad postignuto.

Često koristim primjer najskuplje prirodne katastrofe modernog doba, tsunamija koji je pogodio Japan 2011. zajedno s potresom i Fukushimom, što je u jednom danu odnijelo osam posto bruto domaćeg proizvoda Japana i porušilo 1,8 posto stambenog fonda. Ako to usporedite s Domovinskim ratom, vidjet ćete da je Hrvatsku rat koštao kao dvadeset tsunamija, 160 posto BDP-a. Nama nije porušeno 1,8 posto stambenog fonda, nego 15 posto. Uz to, morali smo nakon mirne reintegracije čekati još pet, odnosno sedam godina da krenemo s obnovom i izgradnjom. Japan se počeo obnavljati odmah nakon potresa. U Hrvatskoj je minirano 25 puta više zemljišta nego što je u Japanu potopljeno, za tri godine maknut ćemo i zadnju minu iz naše zemlje. To nas je strašno unazadilo. Recimo da smo prije rata bili na razini ‘100’, a 1993. pali smo na razinu ’64’. Dakle, u samo tri godine izgubili smo trećinu BDP-a. Nama je trebalo još 11 godina, do 2004., da se vratimo na razinu prije rata. Nama je ukradeno, izgubili smo 15 godina razvoja. Ova Vlada radi na tome da to nadoknadi. Da potrčimo i stignemo one koji su nas u tom razdoblju pretekli.

Kad smo se 2004. vratili na razinu otprije rata, zemlje s kojima se uspoređujemo imale su 15 godina razvoja uz pomoć pristupnih europskih fondova koje Hrvatska nije imala, a onda su i punopravno pristupile EU-u, što im je dalo dodatnu snagu. Mi smo tek godinu dana nakon njih otvorili pregovore i počeli koristiti pristupne fondove koji iznose 0,2 posto BDP-a, a oni su već koristili strukturne fondove iz kojih im je svake godine dolazilo tri posto BDP-a. Uz to, nakon što smo se 2004. vratili na razinu prije rata, razvijali smo se samo četiri godine, do gospodarske krize 2008., i to zaduživanjem. Zemlje poput Rumunjske i Bugarske, koje su u EU ušle u 2007., lakše su podnijele svjetsku krizu, a mi smo pali u duboku recesiju koja je trajala šest godina. Dobra je vijest da smo se počeli oporavljati! Lani smo se vratili na razinu prije krize, razdužujemo se i razvijamo bez dodatnih zaduživanja. Mi često nismo svjesni i ne cijenimo golem uspjeh koji smo postigli u posljednjih 28 godina. Uzmite samo za primjer obnovu 156.500 kuća i stanova tijekom šest godina obnove, to je golem uspjeh cijele Hrvatske, svih njezinih građana, jer je financiran kroz ratni porez, sa samo 4 posto iz međunarodne pomoći. Znate koliko bi to bilo da smo gradili na jednome mjestu? Deset Šibenika! Šibenik ima 15 tisuća stambenih jedinica. Uz to, obranili smo zemlju, stvorili i naoružali, usprkos embargu, vojsku od 250.000 ljudi, koliko danas zajedno imaju nove zemlje EU-a i NATO-a od Baltika do Crnog mora. Kad nas iz te perspektive promatraju i ocjenjuju iz inozemstva, zovu nas malim divom ‘Mighty little Croatia’. Mi smo feniks koji je uspio unatoč svim ovim teškim uvjetima i sad lovi korak sa zemljama s kojima se ne može uspoređivati. Floskula je kad čujete: ‘S nama usporedivim zemljama Hrvatska je na začelju’. Ne. Jedina zemlja s kojom je Hrvatska usporediva je BiH jer je jedino ona pretrpjela sličan rat. A, gdje je danas BiH, a gdje je Hrvatska? Kako da budemo ponosni na svoja postignuća ako za njih i ne znamo!?

* Vašu su Vladu od prvog dana pogađale krize, od Agrokora nadalje. Niste li neprestano rješavajući krizne situacije izgubili širu sliku? Odnosno, niste proveli reforme pravosuđa i javne uprave, da spomenemo samo najbitnije?

– Kao i svi drugi, Hrvati su za reformu, ali kod susjeda. Kad god nas se to osobno tiče, od sustava plaća nadalje, vidjeli smo sada kako se odnosimo. Ovo što smo imali sa sindikatima obrazovanja iskoristit ćemo kao priliku da u idućoj godini ostvarimo ozbiljnu reformu, ne samo uredbe o koeficijentima složenosti poslova nego i cijelog sustava plaćanja. To je ozbiljna reforma koje se nitko dosad nije usudio prihvatiti. Nije točno da ova Vlada nije provela reforme, ali je točno da je, možda, imala manje vremena da se potpuno posveti reformama od prve godine, kad se dogodio Agrokor. Taj je slučaj reforma sama po sebi jer smo sve učinili tako da restrukturiranjem tog koncerna ujedno dođe kraj i dogovornom kapitalizmu u Hrvatskoj. Malim dobavljačima i OPG-ovima, koji su gotovo bili u robovlasničkom odnosu, danas se računi plaćaju na vrijeme. To je krupna reforma.

Foto: Privatna arhiva/7dnevno

* Pokušajmo ovako: što čini distinktivnu razliku između vaše i bilo koje druge, osim ratnih, vlada koje smo dosad imali? Ima li razlika i kojih?

– Ovo je prva vlada u 25 godina u povijesti Hrvatske koja smanjuje poreze, a podiže plaće, mirovine i socijalna davanja, pritom ne zadužujući državu, bez proračunskog deficita, već ostvarujemo suficit. To je novost u Hrvatskoj, malo teži sport i teži način na koji se vode financije i država. Imate prije nas Vladu koja je od 2012. do 2015. zadužila Hrvatsku na način da je stvorila 71,4 milijarde kuna deficita, odnosno 17.500 kuna po stanovniku do kraja mandata, što je deset milijardi više nego cijena svih autocesta izgrađenih u Hrvatskoj od proglašenja neovisnosti. Mi smo, pak, u dvije godine stvorili 6,2 milijarde suficita, ne da bismo punili kasu, nego da bismo razdužili Hrvatsku koja se obilato zaduživala, i to po golemim, neizdrživim kamatnim stopama. To nam je dobro došlo u slučaju Uljanika, kada smo morali platiti 4,4 milijarde kuna, što građani nisu osjetili, nismo uvodili nove poreze niti išta slično, a pritom je riječ o velikom novcu, tisuću kuna po stanovniku. Uspjeli smo se dobrim dijelom razdužiti, što nam je podiglo kreditni rejting, koji nam je važan jer omogućuje onim investitorima koji imaju formalne zabrane investiranja u zemlje kojima je rejting u ‘smeću’ da konačno dođu u Hrvatsku. Odgovorni smo, štedimo, trošimo koliko imamo i na kraju godine uspijevamo ući u plus. Evo, ovo najosnovnije što sam nabrojao čini distinktivnu razliku između ove i bilo koje druge prethodne vlade.

* Uza sve što ste argumentirali, građani Hrvatske i dalje se osjećaju nesretnima, smatraju da žive u nepravednom društvu kojim vlada korupcija, nepotizam, posao je praktički nemoguće dobiti bez veze ili pripadnosti jednoj od političkih stranaka, pravna sigurnost je nikakva…

– Slaba funkcionalnost pravosuđa objektivan je problem kojeg smo svjesni, nažalost, svakodnevno za to primamo dokaze. Reforma pravosuđa je puno složenija od donošenja gospodarskih mjera i istina je da nismo, s obzirom na ostale objektivne probleme, imali dovoljno vremena, energije i fokusiranosti da taj problem riješimo, on je kompleksan i iziskuje prilično vremena. To ne znači da stojimo. Pripremamo teren da taj objektivni problem koji tišti baš svakog građanina riješimo odgovorno i kvalitetno. To znači da nam je čvrsta namjera da Hrvatska konačno i zauvijek izgubi svoj dosadašnji trademark: pronalaženja i iskorištavanja ‘rupa u zakonu’.

* Za manje od mjesec dana počinje hrvatsko predsjedanje EU-om, predstavljena su četiri prioriteta, a u sklopu jednog od njih je proširenje zajednice zemalja EU-a na preostale zemlje bivše Jugoslavije i Albaniju. Znamo za skepsu brojnih europskih zemalja u tom smislu, a posebno je naglašen stav francuskoga predsjednika Macrona. Očekujete li doista pomake ili se radi samo o simboličnoj, dobrosusjedskoj gesti Hrvatske?

– Ako jednu europsku zemlju, osim Hrvatske, premijer Plenković i ja posebno dobro poznajemo, onda je to Francuska. Njihov stav prema proširenju posebno je tvrd, ali ponajprije iz unutarnjih razloga, skepsa cijele njihove političke scene je golema jer proširenje vide kao razvodnjavanje osnovne ideje čiji su jedni od glavnih utemeljitelja. Mi, pak, proširenje na nama susjedne zemlje ne smatramo proširenjem, već – popunjavanjem Europe. Tisuću smo godina bili graničari i ne želimo još toliko ostati na granici, to nam nije u interesu i zato ćemo poduzeti sve što je u našoj moći da proces proširenja ne stane.

* S tim u vezi, je li realističan ulazak Hrvatske u režim Schengena?

– Ući ćemo u Schengen prije nego što mislite. Bez nas su europske granice poroznije, zemljama EU-a je u interesu da uđemo u režim. Trebamo to dosta objašnjavati, ali imamo argumente i na njima ćemo ustrajati. Nije realno da ćemo ući u Schengen tijekom predsjedanja EU-om 2020., ali mi tu granicu moramo pomaknuti i pomaknut ćemo je.

* U tom slučaju bit će vam lakše putovati roditeljima u Pariz, hrvatskih emigranata ondje nema mnogo…

– Moji roditelji sada pola godine žive u Parizu, a polovinu provode u Hrvatskoj. U Francuskoj studira i moja mlađa kći, dok je starija s nama i studira u Zagrebu. Otac je iz mjesta Sali na Dugom otoku, volio je i voli knjigu, htio je studirati, ali nije se moglo, pa je završio zanat i spletom okolnosti, na poziv prijatelja, završio je u Parizu radeći kao mehaničar. Te 1967., već je bio zaručen s mojom majkom. Kad se vratio na otok, oženio se njome, nakon čega su se iselili u Francusku, a ja sam granicu prešao u majčinoj utrobi pa računam da sam ipak odavde, dijete Hrvatske. Imam još dva brata i dvije sestre. U Parizu se otac brzo uključio u Maticu hrvatsku, bilo je to u vrijeme Hrvatskoga proljeća, što ga je dovelo u kontakt i suradnju s hrvatskim emigrantima i intelektualcima u Parizu. Iznimno je teško doživio slom Maspoka. Majka kaže da je od stresa i emocija postao dijabetičar, ali svejedno je gorljivo nastavio s aktivnostima promicanja hrvatske kulture u Francuskoj.

Foto: Privatna arhiva/7dnevno

* Vaš je otac bio pariški povjerenik slavnih časopisa hrvatske emigracije, Nove Hrvatske i Hrvatske revije. Sjećate li se tog razdoblja, koliko vas je obilježilo?

– Ne samo da sam čitao, kuvertirao sam i slao Novu Hrvatsku svima koji su htjeli izbjeći da ih agenti Udbe fotografiraju ispred crkve gdje je moj otac prodavao te tiskovine. Upornost sam naslijedio od majke, a radnu etiku od oca Marinka. On je iznimno darovit čovjek, erudit, zlatnih ruku, ozbiljan filatelist i vlasnik zbirke od 11.000 knjiga i svezaka. Zbog suradnje s emigracijom od sedamdesete do devedesete nije smio u Hrvatsku. To je utjecalo na cijelu obitelj, tako i na mene.

* Koga ponajviše pamtite od očevih prijatelja iz tih dana?

– Sigurno Bruna Bušića, našeg obiteljskog neprežaljenog prijatelja, nakon čijeg je ubojstva moj mlađi brat dobio ime Bruno. Zatim Matu Kolića, koji je ubijen tri godine i tri dana nakon Bruna. Bile su to godine kad je svako očevo kašnjenje kući uzrokovalo jednu određenu paniku kod mame, mi smo odrastali s tim. Uvijek je govorio da će Hrvatska jednog dana biti slobodna, a posve slobodna kada generacija koja je nikla u Drugome svjetskom ratu biološki prepusti mjesto drugima. ‘Tad će Hrvatska imati svoju šansu jer svi Hrvati ipak žive u sklopu jedne države. Neovisnost će puno teže od nas ostvariti narod koji je raskomadan na pet država, a to su Kurdi’. Imao sam 15 godina kad mi je to rekao.

* Oni koji pamte Domovinski rat sjećaju se spektakularne akcije hrvatskih studenata koji su u Parizu stanicu metroa Stalingrad prekrili pločama s novim imenom – Vukovar, neposredno nakon pada grada. Malo ih zna da ste vi organizirali tu akciju.

– Bilo je to u šest sati ujutro. Bio sam tada na čelu udruge Hrvatska mladež Pariza. Među ostalim, sudjelovao je i Daniel Markić, današnji šef SOA-e. Pokazalo se to dobrim potezom, akciju su zabilježili svi važniji svjetski mediji.

* Jeste li požalili što ste se upustili u hrvatsku politiku, mogli ste biti odlično plaćen i uvažen profesor u Francuskoj?

– Nikada! Moje mladenačko usmjerenje bila je astrofizika, odnosno kvantna fizika, a kasnije će to postati matematika. Fascinirala me fizika visokih energija, pojmovi beskonačno velikog i beskonačno malog, a čovjek negdje u sredini. Kasnije sam sazrio i shvatio da je upravo matematika jedina znanost koja je čovjeku omogućila da prstom dotakne beskonačnost, vječnost i točnost. Sve ostalo je 9,99. Točnost i univerzalnost me fascinira. Znao sam da, ako se želim odužiti svijetu što postojim, moram postati matematičar i pokušati iza sebe ostaviti barem jedan teorem. Onda je došao rat i pred tom je činjenicom moja mladenačka, idealistička ljubav totalno izblijedjela, nisam mogao ostati hladan pred krvlju nevinih ljudi i egoistično se posvetiti svojoj karijeri. Morao sam dati svoj obol, kakav god bio, da i moja domovina postane zemlja slobodnih ljudi, da moj narod bude slobodan u Europi, da možemo sami odlučiti o svojoj sudbini. To me i danas drži, i tako me je život doveo tu gdje jesam.

Foto: Privatna arhiva/7dnevno

Komentari