Kad su se braća Marijan i Zdenko Capek tog rujna 1991. godine Zagrebačkom velesajmu ukrcali u autobus za Vukovar, bili su gorljivi fakini s Trešnjevke koji su žarko željeli sudjelovati u obrani grada i stvaranju države. Tog trenutka, priznat će kasnije Marijan, još nisu posve znali u što ulaze. Samo nekoliko sati kasnije, ipak, to će postati bolno jasno.
Marijan Capek danas je vukovarski branitelj i zatočenik srbijanskog logora, dečko s Trešnjevke koji je proveo dva mjeseca u obrani grada Heroja iz Borovog naselja, te još šest mjeseci pod srpskim zatočeništvom. I on i brat preživjeli su horor rata, no iskustvo je ostavilo posljedice na njihovom duhu.
Kad je krenuo za Vukovar, započet će priču, atmosfera u autobusu je bila izuzetno energična. “To je put od nekih pet sati. Kad smo krenuli imali smo osjećaj da jedva čekamo da uđemo u Vukovar. Mi smo fajteri, idemo nabrijano”, rekao je.
Bljeskovi u daljini utihnuli žamor
No, kako smo se približavali, vidjeli prve bljeskove u daljini, ta pjesma i žamor pomalo je počela prestajati, a ljudi postali sve ozbiljniji. Već kod Nuštre i Bogdanovca shvaćamo da smo došli u jednu poziciju gdje su stvari puno opasnije.
Dolazimo u Lužac, s lijeve strane nas dočekuje tenk i počne pucati, taj Rambo koji je bio u nama nestane u roku odmah. Dođete u zbilju i skužite gdje ste zapravo došli. I tu kreće jedna priča o bitki”, prisjeća se Capek.
Sljedećeg dana stigla su i zaduženja, a braća Capek odlučila su ići, kao pravi fakini, ondje gdje se najviše puca, odnosno u Borovo naselje i Trpinjsku cestu. Tu je započela svakodnevna borba za preživljavanje.
“To je bilo svakodnevno granatiranje, stalni napadi su bili normalni. Negdje se probije pa ideš na ispomoć, Sve ono što radi normalan vojnik u jednoj velikoj panici da sačuva glavu”, prepričava. Pitamo ga zatim je li se bojao i kako se osjećao dok je po njemu padala kiša granata.
Strah, zatim apatija
“Prođeš jedan period straha, pa taj strah u jednom momentu nestane, pa oguglaš i sposoban si na sve. Svi smo lagano prošli taj dio, došli smo do te faze u kojoj smo dali sve – i hrabrost, i ludost, da bi bili što duže ondje”, objasnio je.
Svaki dan je, prepričava dalje, imao istu rutinu, a poanta je bila preživjeti. Toliko je zapravo, to bilo teško da ponekad jednostavno nije bilo moguće potpuno se posvetiti činjenici da je osoba pored tebe sad umrla od metka ili gelera.
“Morate znati da su to takvi stjecaji okolnosti da čovjek ni za brata ne razmišlja, nego o svom životu. U redu, netko pokraj tebe bude ranjen i moraš mu probati pomoći, ali ti nemaš puno vremena da razmišljaš o drugima.
U takvoj si fazi da moraš razmišljati o sebi. Zvuči sebično, ali pustimo američke i partizanske filmove. U datom momentu svatko na sebe misli.
(VIDEO) DUBRAVA UZ VUKOVAR I SJEĆANJA: Pogledajte spektakularnu bakljadu za Dan sjećanja
Molili su se samo da sve završi
Sigurno ćeš pomoći prijatelju koji je tu odmah pored tebe, ali ovo je specifična situacija. Kad netko pogine, više to nije ništa čudno. To se svakodnevno događa”, opisuje svojevrsnu apatiju koja se nakon nekog vremena dogodi.
Kad je došlo vrijeme predaje – premda je Vukovar pao 18. studenog vojnici su oružje predali tek dva dana kasnije – svima je jednostavno bilo dosta svega i htjeli su da cijela stvar bude gotova.
“No, moram reći da ni u jednom trenutku nije zavladala panika. Nismo razmišljali da bježimo. Posljednjih dana smo krenuli razmišljati o tome što će se dogoditi civilima. Bili smo toliko psihički prazni da smo se čak molili da to završi, samo da bude gotovo. Nama je bilo dosta pucanja, dosta borbe, ranjavanja. “, priznao je.
“Mi smo već danima danima znali, kad je pokojni Blago Zadro, poginuo, znali smo već tad da će se to dogoditi. Nismo razmišljali da treba bježati, ali nismo više izlazili na taj naboj najjači.
Uz Blagu, duhovno na okupu nas je držao Siniša Glavašević, više od svih. Imali bi tranzistore i svi smo čekali Dnevnik u 11 sati. Njegov izvještaj nam je bio hrana da drugi dan izađemo van”, ispričao je Capek.
Nakon Vukovara – srpski logor
Nakon predaje, on i brat završili su u srpskom logoru. Tu je situaciju naš sugovornik usporedio s pilićima pred klanje. “To je hipnoza, predaješ se nekome u ruke i svejedno ti je što će biti. Samo sam znao da me neće klati.
Bilo je to kao u filmu. Jedan od njih je prošao prstom ispod grkljana i rekao mi – tebe ću klati. Strah mi je prošao kroz tijelo, ali sam u sebi samo rekao – nećeš!”, kazao je branitelj.
Dani u logoru bili su mučni. Ljudi bi odlazili obaviti nuždu i nikad se ne bi vratili, premlaćivanje je bilo svakodnevno. Spavali su na betonu, na -15, s gotovo ništa za jesti i piti.
“Ljudi ne znaju da smo toliko trpjeli samo da ne idemo mokriti. Malo-malo pa bi netko izašao van i ne bi se vratio natrag. Tamo je bila psihološka borba. Mi bismo unutar sebe imali psihološku borbu kada izaći, kada ne, skupljali hrabrost za odlazak obaviti nuždu.
Ispitivanja, premlaćivanja, mučenje
Bile su trijaže, odnosno ispitivanja. Pitali su nas svakakva pitanja, i što god odgovorili nas su tukli. Ako smo rekli da su nam djedovi bili partizani, tukli su nas, ako su bili ustaše, tukli su nas. Samo je bilo bitno da dobijemo batine. I to je trajalo do 12. mjeseca, kad su nas odveli u Sremsku Mitrovicu, jednu grupu u Niš, tamo su bili humaniji uvjeti. Crveni križ nas je popisao prvi puta, i tada smo znali da ćemo preživjeti”, prisjeća se Capek.
Pitali smo ga što ga je držalo na okupu, kako je uspio držati duh i nastaviti se boriti. “Imali smo ono što oni s druge strane nisu imali, a to je velika ljubav prema onima koji su ostali unutra. U to vrijeme u Vukovaru je bilo između 15 i 20 tisuća civila. I to je nas držalo, normalno uz Blagu Zadru i Sinišu Glavaševića.
Nas je na okupu držala ta misao da ćemo dobiti svoju državu. To domoljublje je bilo jako veliko. Moramo biti pošteni, 1991. Hrvatsku nisu branili više od 25-30 tisuća branitelja. To se nitko ne usudi reći. Ostali su svi čekali što će se dogoditi pa su se poslije uključili”, priznao je.
Danas bi ipak sve ponovio
Danas bi, kaže, sve ponovio te nikad nije pomislio da nije trebao ići u Vukovar i boriti se za njegovu obranu. U Zagreb se vratio 1992. godine, 20. svibnja. I umjesto da otupi bol, ona je u posljednjim godinama, priznaje, jača.
“Kad si stariji, počne te to dirati. Imam puno više osjećaja sad za to nego kad sam imao 25, jer sam tad mislio da je to trebao svatko raditi. Sad shvaćam nekako druge situacije. I mislim da je sve ovo što smo mi napravili super, ali danas se sjetim prijatelja kojih više nema, sjetim se tih dečkiju.
Čitav život ta je bol unutra, sakrijete ju, i sad pod stare dane to više ispliva van. Konstantno mi to vrtimo. Ali ponosan sam što sam bio dio tih vremena, dio tog svega”, govori Marijan Capek.
