Nakon što je zagrebački potres 22. ožujka dobrano isprepadao građane Zagreba i napravio ogromnu štetu gradu čija je obnova još uvijek u tijeku, građani su se ipak u prosincu počeli malo opuštati nakon naknadnih podrhtavanja (još su tada stizale i prve doze cjepiva koje su budile nadu razrješenje pandemije koronavirusa).
No, onda, svega dva dana nakon proslave Božića, 28. prosinca 2020. Zagrepčane je ponovno probudilo podrhtavanje u 6:28. Ponovno u slično vrijeme, samo četiri minute poslije od onog velikog u ožujku. Ali, mnogi su pomislili, ipak nije bilo tako strašno kao prvi put. Uostalom, već smo mislili da smo se na sve naviknuli.
Malo nakon podrhtavanja, stižu prve vijesti – potres je kod epicentra bio puno jači od onoga kojeg su Zagrepčani osjetili i iznosio je pet stupnjeva po Richteru. Epicentar je bio u Pokupskom, na području između Petrinje i Siska.
U videu pogledajte kako je to izgledalo.
Slijedili su ga i manji potresi, među kojima se ističe onaj od 4.7 po Richteru. Seizmolog Krešimir Kuk rekao je tada za RTL kako Pokupski rasjed nema nikakve veze s potresom u Zagrebu ranije te godine.
“Ovo je tzv. pokupsko epicentralno područje, nije isti sklop rasjeda kao zagrebačko epicentralno područje. I ranije je tamo bilo potresa, poznato je da to područje generira potrese, jaki potres 1909. koji je razorio Pokupsko se također dogodio tamo”, kazao je Kuk za RTL.
Dodao je i kako je potres bio na dubini od 10 km, što je očekivano za hrvatski teritorij.
Toga su dana i prijavljene svega manje materijalne štete (poput otpadanja žbuke), a k tome je i sam potres bio puno slabiji od onoga u Zagrebu. Svi su nekako odahnuli vjerujući kako je najgore iza nas.
Uvod u horor
Koliko je to uvjerenje bilo pogrešno, pokazao je onaj najgori udar koji se dogodio odmah drugi dan, 29. prosinca 2020.
Oko 12:19, baš kako je tadašnji gradonačelnik Petrinje, Darinko Dumbović davao izjavu za medije, novinarske su kamere uhvatile drhteći užas od 6.2 Richtera.
Tako je, umjesto očekivanih slabijih naknadnih udaraca, onaj najjači odnio sedam žrtava diljem Banovine, dvadesetak je osoba bilo ozlijeđeno, a prizori razrušenih ulica i šteta po mjestima kao što su Sisak, Petrinja, Glina Topusko, po procjenama nekih bili su gori od teškog stradavanja tih mjesta u Domovinskom ratu.
U Zagrebu se također taj potres snažno osjetio, a mnogi su to ocijenili gorim od onog prvog u ožujku. Došlo je i do novih šteta, pogotovo u već osakaćenom centru grada.
U centralnoj Hrvatskoj došlo je do prekida opskrbe strujom, a njenim povratkom, svi su i dalje gledali u šoku prizore iz Petrinje. Procijenjena šteta potresa u Zagrebu i Banovini, sve skupa je iznosila 124 milijarde kuna.
Obećanja i samo obećanja
Nije bilo političara niti javne osobe koja nije poslala svoju podršku Petrinji. Osim političara, Banovinu su posjetili i mnogi mali ljudi, volonteri koji su tamo donosili hranu i potrebne stvari, a mnogi priobalni stanovnici nudili su apartmane na moru za privremeni smještaj.
Europski fondovi, međunarodna pomoć, podrška i suosjećanje, bili su obećanje za obnovu i inače vrlo siromašnog kraja u kojeg se nije puno ulagalo u posljednjih trideset godina. Zajedno sa Zagrebom, sve je trebalo biti obnovljeno, ali i sigurnije u slučaju novih tako groznih događaja.
No, godinu dana kasnije, obnova nije daleko otišla. Baš kao što sporo ide i obnova Zagreba, stanovnici Banovine i Petrinje koji su izgubili svoje domove i dalje žive u kontejnerima, a prve kuće se tek sada počinju graditi.
Sada već bivši gradonačelnik Dumbović, sebi i svojim suradnicima je podijelio 150 000 kuna pomoći, time razbivši snove o tome kako će solidarnost potaknuti sve na poštenu igru.
Kako se ovih dana obilježava godina dana od potresa u Petrinji, a i sam Zagreb svoju obnovu čeka skoro dvije godine, ogorčenost oko sporosti obnove, pa i sumnjive igre sa sredstvima, ljudi bez krova nad glavom nemaju nikakvog problema s pamćenjem kada je sve krenulo nizbrdo.
Jedino je pitanje, kada će se obećanja doista ispuniti, a život vratiti u normalu.
