(KOLUMNA) Advent i ja volimo se tajno. A nakon dvije, tri kuhane rakije i javno

FOTO: Otvoreno.hr

Stanovnik Zrinjevca podijelio je svoju intimnu ispovijest o utjecaju Adventa u Zagrebu na njegovu svakodnevicu za portal Otvoreno.hr

Zagreb je treću godinu zaredom odnio prestižnu titulu najpoželjnije adventske destinacije Starog Kontinenta. Internetske su ankete European Best Destinationsa®, ankete u kojima mogu sudjelovati svi građani svijeta, pa tako i naši domaći hibridni internetski ratnici, čvrsto zacementirale poziciju grada Zagreba kao vodećeg mjesta za zabavu u periodu došašća.

Ugostitelji zadovoljno trljaju ruke, bilo da prodaju kobasice i sarme na štandovima ili kuhano vino i rakiju, bilo da se radi „čvrstim“ objektima koji se nalaze uz sajmove raštrkane po čitavom centru grada. Nedvojbeno je kako će, baš kao i turistička sezona ljeti, ovaj advent donijeti tisuće i tisuće eura vrijednim ljudima koji se uz maksimalne rizike izlažu hladnoći, kiši, snijegu, kao i zabavu stotinama tisuća građana Lijepe Naše, Zagreb-grada i njegovim dragim gostima.

Dancing and prancing at Zrinjavac’s square

Dok je prije par godina naglasak bio na Trgu bana Jelačića, fokus se prošle godine prebacio na Zrinjevac. Ili se meni barem tako čini, s obzirom da stanujem upravo na Zrinjevcu nešto više od godine dana.

Zaista je poseban osjećaj izaći iz kuće i vidjeti svu tu ubrzanu i potenciranu pozitivnu energiju koja se iz godine u godinu valja ulicama Zagreba. Čak i Last Christmas u pozadini nekako odgovara uz rakijicu na štandu; ne bih to nikada priznao, ali noga mi udara ritam pjesme, što pokušavam sakriti. Vesela glasna društva nazdravljaju pivom, obitelji s djecom u kolicima pokušavaju probiti se kroz gužvu, mladi zagrljeni parovi izlaze na romantični dejt, sve to odvija se upravo u mojoj ulici, u mojem kvartu, u mojem gradu. I kažu kako je – najbolje u Europi.

No, kad me spusti očaranost i opijenost energijom koja se manifestira pred mojim kućnim pragom, kao letvom me iza ugla odvale neke druge, trezvenije misli.

Tako me ovogodišnji advent naučio mnogobrojnim načinima gerilskog kretanja s točke „A“ na točku „B“. Jednostavni zadaci poput odlaska u dućan jer sam ostao bez žarulja i piva pretvara se u atletsku disciplinu, s elementima hokeja na ledu, hrvanja i veleslaloma, a često i boksa, pogotovo kada adventski raspoloženi građani nasumice stanu ispred tebe okidati selfie. U svrhu elementarne pristojnosti, iznašao sam tajne gradske puteve do pekare ili trafike; put do osnovnih živećih namirnica produljio se sa četiri na četrdeset minuta, ali – barem se izvuče živa glava, baš kao u gerili.

Majke s djecom u kolicima pretrčavaju cestu i izbjegavaju tramvaje, a policajci pod punom spremom svađaju se s vozačima koji ili nisu informirani ili ne žele prihvatiti novu regulaciju prometa i razmjenjuju informacije s civilnom policijom te doušnicima odjevenima u vilenjake Djeda Mraza.

Bitka za kobasicu

Moji omiljeni kafići više nisu mjesta ugodnog besmislenog small-talka sa susjedima i poznanicima o dnevno-političkim problemima, već pretrpani prostori prepuni supijanih razdraganih harača popularnih kućica koji traže toalet, jer – javnih WC-a po glavnim punktovima adventa – nema.

Petkom navečer, negdje oko ponoći, grad i park nalikuju na bojno polje bitke za kobasice koja se odvijala na deponiju u nekoj imaginarnoj zemlji Trećeg svijeta, ali u svemiru, dok gradske službe, ruku na srce, vojnički obrađuju metar po metar prostora kako bi stvar ujutro izgledala uljudno.

Subota je ujutro i zvoni mi mobitel. Tata – ne mogu se sada javiti. Zvoni opet – kum, no što je sad, pustite me da spavam. Kreću poruke: Pred kućom smo ti i čekamo te.

-Nemoj danas izlaziti van – zabrinuto će i zapovjedno povikati zaručnica, najavljen je teroristički napad na Zrinjevac!

-Fino, samo nam je to još trebalo…

Na izlasku iz stana zaustavlja me susjed

– Vidite li vi ovaj vašar tu? Tu sam ujutro našel jednog kak’ spava zapišan v haustoru. Živa sramota sused, sra – mo – ta!

Iz pristojnosti se složim uz klasično:

– Čujte, to Vam je tak.

Terorista nigdje na vidiku, a štandovi su još uvijek prazni. Jedine koje u daljini vidim su tata, kum i prijatelj.

-No, pa dođi na rakiju, kaj ti je, kaj spavaš!

-Zašto vi već cugate i zašto ste mi pred kućom

-Je pa advent je, a tko ti je kriv kaj živiš na Zrinjevcu!

Nitko mi nije kriv – sam sam si kriv! No, odjednom me obuzima ona jučerašnja energija – ljudi se počinju okupljati ispod grijalica, oko štandova, kućica, toči se rakija, kuhano vino, pivo, a noga lagano kreće udarati ritam uz bend koji se u paviljonu priprema za svirku:

Jingle bell, jingle bell, jingle bell rock
Jingle bells chime in jingle bell time
Dancing and prancing in Zrinjevac Square
In the frosty air.

Nikola Pušonjić 


Komentari