Odrastati na Maksimiru oduvijek je bila privilegija. Možda nismo bili gospodski klinci iz Donjeg grada, no imali smo svoju “čarobnu šumu”, Maksimir i sva njegova jezera koja su nam nudila zabavu prožetu djetinjom vriskom. Imali smo mi i Zvonimira Milčeca, istinskog heroja Maksimira s kojim smo se s nadmeno busali u prsa. On je volio naš kvart i grad, a mi smo voljeli njega.
No, vratimo se na Maksimir. Imali smo mi svoj tajni ulaz u taj divni park. Ali-pssst! Nikome ni riječ, “ključeve” ovog ulaza sada drže neki novi klinci s Maksimira. Za lijepog vremena maksimirske krošnje podstrle su nam svo svoje bogatstvo, a zimi, kada snježni plašt prekrije njihovo lice pred nama su se pružala prostranstva zaleđenih jezera.
Najživlja je u ovom zagrebačkom kvartu svakako bila zima, pod velom snježnih radosti. Maksimirski klinci, pod punom zimskom opremom, skupljali bi se na Bukovcu gdje bi započeli pravu avanturu poduprtu jutenim vrećama (ma imali smo sanjke, ali vreće su bile hit).
Avantura s Bukovca obično bi završavala na Kvatriću, koji je bio svojevrsni centar svijeta u našim dječjim znatiželjnim očima. Ovaj zagrebački trg bio je simbol života našeg grada, a za nas klince predstavljao je “prozor u svijet”.
Nekako nam je sve počinjalo i završavalo upravo na Kvatriću. Prve šetnje dok smo se pridržavali za majčinu ruku i činili korake na još nesigurnim nožicama, vodile su prema tržnici na Kvatriću. Gusti sa šlagom za mene i topli slanac iz pekarne, kava s mlijekom za majku i široki osmijeh prilikom pozdravljanja susjeda koji su se zatekli u blizini.
A onda smo “odrasli”….došlo je vrijeme za prvu igru s prijateljima malo podalje od maksimirskih Ravnica. Naši pogledi bili su uprti u Kvatrić, tako mali, a za nas ogroman. Naša snježna avantura, kao što rekoh, završavala je baš na tom Kvatriću dok smo ispijali toplu čokoladu i veselo prepričavali dogodovštine. Glasni smijeh odzvanjao je ulicama Kvaternikovog trga.
Čujem ga i danas, navire u sjećanju dok koračam pustim trgom….
Otužni naš Kvatrić
Pustoš. Tako danas mogu opisati prizor Kvaternikovog trga. On više nije tako mali, ali nije ni veliki. Mi koji ga znamo u dušu, primjećujemo osakaćene dijelove dragog nam trga. I dok ostatak grada bliješti, dok se pompozno otvara Advent, a centar grada diči se bogatstvom i raskoši, na samom rubu tog istog centra jedan trg sramežljivo otkriva da nam se bliži Božić.
Nema raskoši, nema blještavila, samo jedan veliki Djed Božićnjak. Većina Zagrepčana koji se s ljubavlju sjećaju starog Kvatrića zgrožena je ovom pojavom.
“Barem su ga donekle ukrasili”, komentira mi kolegica koja dijeli sa mnom uspomene s Kvatrića. Doduše, potpuno seljački, dodaje, pritom misleći kako ovaj zagrebački trg takvu “šaku u oko” nije zaslužio.
Horor, složni su Zagrepčani prolazeći pokraj ovog adventskog ukrasa. No, ako se prisjetimo prošlogodišnje jelke s Kvatrića koja dobila epitet najtužnije u gradu te tragikomičnog šatora koji nije puno zaostajao za jelkom, moramo priznati da je ovogodišnje adventsko izdanje Kvatrića barem u nečemu napravilo pomak. Smatrali ga kičastim ili ne, Djed Božićnjak mami osmijehe na licu najmlađih.
>>>ADVENT JE IPAK STIGAO NA KVATRIĆ: Pogledajte u kojem obliku (FOTO)
