ŽESTOK ODGOVOR NA PISMO KOJE JE POTRESLO HRVATSKU: Kaže kako ju majčinstvo zaglupljuje, evo što su joj poručili!

pixabay.com

”Ja Ani želim taj osjećaj, osjećaj koji nadilazi sve materijalno. Osjećaj koji pobjeđuje boli i tegobe, želim joj osježaj koji će je vinuti u svijet kojega osjeća svaka vrijedna i brižna majka…”

Što kažete da beba ostane na nekoliko dana u bolnici, a vi možete biti s njom samo do 18 sati? Sve navedeno priopćio mi je nedavno liječnik u jednoj zagrebačkoj bolnici, dajući mi nježnim osmijehom do znanja da alternative nema. Ona mora ostati, za njeno dobro govorio je opisujući mi što bi joj se sve moglo dogoditi zbog nezgode koja nas je snašla. Odzvanjale su njegove riječi hodnikom, obijajući se kroz hladne zidove dok je iz mene navirala rijeka suza. Strah koji je strujao mojim tijelom, bol je koju nikada ranije nisam osjetila. A život me, da se razumijemo bezbroj puta itekako bolio. Staviše je među šipke u krevetić, kroz kojega je vidi se na prvu prošlo mnogo bolesnih beba. Osjećam majčinske suze, u tim odajama. Kako i ne bi kada je mnogo uplakanih i zabrinutih lica oko mene. Smeđe oči moje curice prodirale su mi u dušu dok je ona nježno grlila svojeg medu šaljući mi dodirima svu toplinu ovoga svijeta. Toplinu, koja se ne može sažeti niti u jedan tekst. Ona nema naziv. Ona je tako čarobna, tako jedinstvena, tako neopisiva. Dodirnuh i ja nju tada nježno, dok se mrak spuštao na prozore, a snijeg posipao svoju čaroliju gradom.

Teta u bijeloj kuti reče: ”Mama vi sada možete poći, beba će biti u redu”. Zatvarajući vrata za sobom, moje oči su me pratile, a suze u njima govorile su mi da premda malena ona sve zna. Ona osjeća, baš poput mene. Lomila sam se ja na jednoj, a ona na drugoj strani nadajući se da ćemo vrlo brzo ponovno biti skupa. A noć koja je stajala predamnom bila je duga, puna strepnje, puna straha. Straha koji se uskoro pretvorio u još jedan neopisiv osjećaj sreće jer s njom je sve u redu. Ona može kući. Grlila sam je, a ona mi se zabijala u prsa. I sve to čarolija je majčinstva.

Majčinstvo je strah, majčinstvo su sreća i suze. Majčinstvo je strepnja. Na svijet je došla u ovo vrijeme prije točno četiri mjeseca, nakon iscrpljujućeg poroda koji je trajao dvadesetak sati. Položiše mi Nju na prsa. To malo srce treslo se na mojim grudima, bila je to ljubav na prvi pogled. U život sam, do Njenog dolaska na svijet ostvarila sve ciljeve, ali ispunjenje, ono neopisivo ispunjenje iz priča svoje majke spoznala sam držaći je na prsima, pružajući joj emociju koja se ne može pronaći niti u jednom rječniku.

rareandbeautifultreasures.com
rareandbeautifultreasures.com

Gdje su sada institucije?!

I da, porod doista biješe trnovit. Biješe bolan, i da bojala sam ga se i prije nego li sam ušla u bolničke odaje. No, tko je ikada rekao da će život biti lagan? A ako život nije lagan, kako onda očekivati da će donošenje novog života na svijet biti lagano? Uostalom, nije li čarolija života upravo u tom velikom trudu, nakon kojega spoznaš veličinu onoga što si dobio. Svaka skala života, jedna je zasebna težina, ali porod je ono što me učinilo hrabrom. Ono što me osnažilo i pokazalo mi koliko se jako biće krije u meni. Moja me curica, dolazeći na svijet naučila postati snažnom. Naučila me da mogu sve što poželim. Uslijedilo je potom dojenje, koje također nije bilo jednostavno.

Bilo je dana kada sam plakala. Plakala je i ona, ali to nas je zbližavalo u vezu, za koju sa sigurnošću i sada tvrdim da je neraskidiva. Emocije kroz koje smo prošli kroz dane koje su za nama, itekako su opipljive. I svatko tko kaže da vas beba ne može voljeti, da nema osjećaje, da se ne smije – naprosto laže. Jer moja se curica smijala, ona me voljela, tražeći u mojim čvrstim rukama zaštitu i pomoć. Tražeći učenje o životu. Sve to pružila sam joj i pružam najbolje što znam jer svoju sam malenu željela.

Ovih dana, žalim jednu majku koja je odlučila razbiti tabue progovarajući o svojem majčinstvu. Možete li zamisliti da u bilo kojem mediju pročitate uradak u kojem autor progovara kako ne voli, štoviše kako prezire homoseksualnost? Na noge bi se veoma hitro digle sve državne, europske i ostale institucije udarajući po prsitima, kako autora toga teksta tako i medij u kojem je isti objavljen. Diskretno, i bez pretjerane reakcije javnosti i institucija nedavno je objavljeno pismo Ane Meštrović na Libeli.org, portalu koji se predstavlja kao medij o rodu, spolu i demokraciji. A koji se usput budi rečeno financira i od države.

Ana u tome pismu progovara kako majčinstvo ne voli, ona uživa u razbijanju tabua, uživa i gledajući svoje dijete kao ljudsko biće koje napreduje, ali to nema veze s majčinstvom. Kao i svaka druga žena i Ana se poroda bojala, dijete je rodila zbog supruga, a ni dojenje nije prošlo najbolje. Nije doživjela ništa posebno kada je rodila, i kada su joj dijete stavili na prsa. I sve to, posve je legitimno. Svi mi u životu, drugačije reagiramo na strahove i neizvjesnost. Žalosti me bol ove majke, ali me još više žalosti činjenica da žene koje se danas smatraju modernima i emancipiranima, čine nešto radi drugih pa makar to bilo i rađanje djece radi supruga. Ne bi li, pobogu Ana ljubav spoznala na drugačiji način da je kojim slučajem sama željela to čedo? Nema li bezbroj žena koje bi sve na svijetu dale da mogu postati majkama upravo zbog toga što majčinstvo znači ljubav.

>>> KOLUMNA JELENE VELJAČE IZAZVALA REAKCIJE ‘Trudnoća je teška borba, ali što se vrijedno dobije kroz laganu bitku?’

Pismo Ane koje je rastužilo neke majke…

”Ne bih željela biti krivo shvaćena; obožavam svoje dijete i znam da će ta ljubav samo rasti. No ne volim što mi je majčinstvo baš toliko života oduzelo. Smatram da se ideal majke/žrtve nepotrebno slavi u našem društvu jer nitko ne voli živjeti u karanteni. Ja brojim dane kada će krenuti u vrtić. I ja ću tada biti bolja mama jer ću ga dočekati ispunjena stvarima za odrasle i kao takva ću mu se veseliti. Često samo čekam da ode spavati, da ja mogu pisati. To je tužno. Želim se osjećati bitnom za ovaj svijet, a brinući se samo o djetetu, osjećam se degradirano, tim više što opseg mojih obaveza uključuje kuhanje i kućanske poslove. Raditi samo to po cijele dane je siguran put za ludnicu. Jednom, kada mi dijete poraste, naučiti ću ga neki strani jezik, voditi na izložbe, u zoološki, na zvjezdarnicu; usaditi mu ljubav prema čitanju; pitati ga u koga se zaljubio i zašto mu se sviđa… ovo sve baš i ne odaje majčinski tip, zar ne? Bez premca, najviše me ljuti sljedeće: u našem društvu nije prihvatljivo priznati da ne voliš svoje dijete čim se rodi. Također nije prihvatljivo priznati da se teško nosiš s ulogom majke, da ti nije baš sjela i da neke druge stvari radiš bolje. Da te mala djeca jako živciraju. Da ne bi bila majka uopće da si znala što te čeka. Vrhunac svega jest da sav taj posao koji obavljaš u kojem nema odmora i vikenda – se podrazumijeva, i na koncu konca, uopće se ne doživljava poslom. Želim da se percepcija majki koje veselo pjevaju uspavanke promijeni i nadam se da će moja ispovijest biti neki skromni početak”, piše Ana na Libeli preko koje se po tko zna koji put udara na majčinstvo.

A iz njenog pisanja, doista spoznajem strahove, spoznajem ljubav i zbunjenost, ali jednako tako spoznajem egoizam. Jasno je, i meni kao majci da rađanje, dojenje i odgajanje dijeteta nisu jednostavni, nisu nimalo lagodni. Ima dana kada biti majkom nije ugodno, ali to je iskustvo u kojem žena izlazi iz svijeta egoizma, to je iskustvo u kojem spoznaješ što zapravo ljubav jeste, to je iskustvo u kojem otvaraš vrata pravom smislu ljudskog života. To je iskustvo koje nadilazi puko postojanje, to je iskustvo u kojem se žrtvuješ da bi stvorio novi život. Život koji vrijedi svake sekunde, život u kojem se odričeš za nešto veliko, veće od obične, opipljive i materijalne stvarnosti. Da, biti majka je teško, naučila me tome i moja mama. No, biti majka je istodobno veličanstveno, biti majka je emotivno, biti majka je ponosno.

Ja Ani želim taj osjećaj, osjećaj koji nadilazi sve materijalno. Osjećaj koji pobjeđuje boli i tegobe, želim joj osježaj koji će je vinuti u svijet kojega osjeća svaka vrijedna i brižna majka. I ona koja danas nema za koru kruha, nema za nove cipele, ona koja se odrekla dijela svojega života, mama kojoj ništa nije teško jer ima osmijeh svojeg djeteta.

Pismo Ane Meštrović koje je podijelilo Hrvatsku, pročitajte OVDJE.


Komentari