“Danas je fašnik najljepši dan, dajte nam nešto i tjerajte nas van” u ove dane nostalgično odzvanja ušima mnogih.
Nije toliko dugo godina prošlo od onog zaigranog doba kad sam se i sama maskirala i “brusila” plan s prijateljima i radila strategije koju zgradu prvu posjetiti. Tipično dječje, danima smo planirali, razmatrali na kojem katu ćemo dobiti fine slatkiše ili pak “medu” referirajući se na uspjeh lanjske godine. Tako smo iz godine u godinu htjeli biti maštoviti i kreativni i bez zadrške bi pjevali te uveseljavali susjede i na kraju cijelo naselje.
Posebni su to dani nekoć bili u životu jednog dječaka i djevojčice. Postajali smo princeze, kauboji, omiljeni likovi iz crtića i roditeljima pomagali u pripremi slasnih krafni. Uzbuđenje se nije moglo susprezati kad se začuje zvono na vratima. Virila bih iza majčinih leđa da vidim u što su se to maskirali moji “konkurenti”.
Ulice su bile vesele, živopisne i ispunjene šarenim kreacijama. Djeca su zastajkivala pa bi pitala druge što su oni dobili. Ovisno o ukusima redovito se vršila razmjena slatkiša, pa bi tako svatko dobio onaj najdraži. I tako iz godine u godinu dok jednog dana ne odrasteš, a onda čekaš te “klince” da te razvesele.
Gdje su nestale male vile, kauboji, pipi duge čarape…?
I danas takvi dani u meni izazivaju posebnu radost. Vremena su se promjenila, ne pravim krafne, ali ih redovito kupim i pripremim one “mede” koje sam nekoć sama dobivala, no maškara i vesele pjesme sve je manje. Pitala sam i mnoge druge zvone li njima šareno obučena dječica, a oni samo pomaknu glavu lijevo desno i kažu – rijetko. Ne samo da ne dolaze, nego ih je u posljednjih nekoliko godina sve manje i na na ulicama…
“Nemaju ljudi novaca, a djeci to više nije napeto kao nama kad smo bili mali”, kaže jedna poznanica i pokrene se tako vesela priča nas pet djevojaka. Svaka se uz nostalgičan osmijeh prisjetila što je bila te koliko su samo truda i volje naši roditelji uložili u zanimljive kreacije, gdje smo išle i kako smo se svaka na svoj način pomno pripremale.
