Bojan Bertek slijepi je profesor glazbene kulture koji radi u pet škola u Hrvatskoj i koji ne dopušta da ga invaliditet sputava, no iza sebe krije potresnu priču.
Diplomirani je muzikolog i profesor povijesti glazbe, slijep je od rođenja, a kroz život ga vode njegov bijeli štap i želja za životom i napretkom.
U prošlom smo članku najavili drugi dio Bojanove priče, koja se odnosi na obiteljsko nasilje, tlačenje i ponižavanje koje je godinama proživljavao od strane svojih roditelja, o čemu je odlučio izaći u javnost knjigom Odrastanje u zlatnim okovima.
Knjigu, kaže, posvećuje svim osobama s invaliditetom, koje su živjele ili još uvijek žive u zlatnom kavezu koji su za njih izgradili njihovi roditelji, a sve u cilju da ih se zaštiti od života. Također, ovu knjigu posvećuje i svim sadašnjim, ali i budućim roditeljima osoba s invaliditetom, da bi na njegovom primjeru shvatili kako sa svojom djecom ne treba postupati.
O svojoj knjizi i svemu što je dosad proživio ispričao nam je on sam, te nam pobliže kazao sve kroz što je prošao tijekom svih godina i koliko je to na njega ostavilo trag.
‘Pišući knjigu razbio sam tastaturu’
Knjiga Odrastanje u zlatnim okovima nešto je, kaže profesor, na što je dugo čekao i želio toliko vremena i tolike godine, i gotovo da ju je napisao u jednom dahu.
Knjiga je počela s nastajanjem u svibnju 2013. godine nakon što je počeo raditi i nakon što su svi pritisci na njega stali.
Bojanova je priča emotivna, potresna i dojmljiva, a sam Bojan kazao je da zna da je nitko neće poželjeti ponovno čitati iz gušta, posebice jer prikazuje jedan gotovo sebičan odnos roditelja prema djetetu, koji s jedne prikazuje koliko je materijalno nevažno u razvoju djeteta naspram
„Pišući knjigu razbio sam tastaturu, to je trošak moje knjige, doslovno sam udarao prstima, stoga je jedna tastatura u potpunosti nefunkcionalna“, kazao nam je Bojan.
„Počeo sam pisati knjigu sam, a to je bilo tada kada sam osjećao veliku količinu bijesa prema sebi, prema svojim roditeljima, ali i prema tadašnjoj djevojci i djeci u školi. Uvijek sam imao samokontrolu, no shvatio sam da trebam to na neki način izbaciti iz sebe, i tada sam odlučio početi pisati. Prvotna je ideja bila da to bude poput nekog pisma roditeljima, no kasnije je to krenulo u širinu, i tako je nastala – knjiga”, ispričao nam je naš sugovornik.
[box type=”note” align=”” class=”” width=””]”Ovim istupom u javnost želim da se stvari pokrenu, da netko ovo zapazi i da se moja knjiga objavi, jer bih volio da ona postane obavezna lektira u centrima za odgoj i obrazovanje slijepih i slabovidnih u Hrvatskoj i u regiji, budući da je riječ o uskoj tematici.“[/box]‘Nevoljeno i neželjeno dijete’
Ono što je, kaže Bojan, svojim roditeljima bio može se, istaknuo je, sažeti u tri riječi: kazna, dužnost, trofej.
Od njega se, kazao nam je naš sugovornik, očekivalo da radi, zarađuje i da brine o svojim životnim situacijama, potrebama, željama, i da ništa ne pita o prošlosti jer je, kako su mu govorili roditelji, ona iza njih.
„Budući da sam ‘uspio u životu’, očito su, prema njima, njihove odgojne metode bile u redu. Kada bih ja pitao oko nabave nečega u kući i kada bih želio sudjelovati u nečemu, prema meni bi se ponašalo kao prema djetetu od 5 godina; zašto me to zanima i zašto se time opterećujem… kao da je moje prisustvo, sve što kažem, napravim i govorim smetnja…” kazao je Bojan.
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]”Došao sam do zaključka, kada sam sve skupa sublimirao, da sam neželjeno i nevoljeno dijete koje kao da je tek nusprodukt jednog neopreznog spolnog odnosa. Moji bi se biološki roditelji rastali da biološka majka nije otkrila da je trudna. Nakon što sam se rodio, još se otkrilo i da sam slijepa osoba.“[/box]‘Uzeo si nam pola života’
Bolna točka u Bojanovom životu je i njegov pokojni ujak.
„Moja biološka majka imala je brata koji je također bio pogođen Norijevim sindromom. S jedne se strane njegova biološka okrivljala zbog genetike, no pitam se je li to okrivljavanja sebe istinito ili samo maska? Jer ipak, zašto bi onda u svim našim sukobima ona okrivljavala mene?“ pita se profesor.
Što se ujaka tiče, Bojan je kazao da je on osim sljepoće bio pogođen na mentalnoj razini, te je bio smješten u domu gdje je umro, kaže naš sugovornik, pod nerazjašnjenim okolnostima.
„Moja se baka tada nije mogla fizički brinuti za njega i završio je u domu, no o toj se temi nije puno pričalo i sve sam saznavao od fragmentarnih fragmenata. Biološka bi mi majka često govorila da ja neću biti kao ujak i da će ona meni pružiti nešto bolje u životu.
No, sve je to dobro zamišljeno, ali krivo provedeno, i ta me polarizacija sve ove godine priječila da objavim – s jedne strane imamo osobu koja pomogne u učenju Braillovog pisma i nota, koja pomogne u opismenjavanju i tehničkom probijanju kroz školovanje, a onda vam je ta osoba u stanju sve to nabiti na nos rečenicom da sam ja njoj uzeo pola života“, ispričao nam je Bojan.
Što se tiče odnosa u obitelji van onih s roditeljima, danas je u kontaktu sa svojim bratom.
Naime, Bojanov je brat nedavno došao do njega, priznao sve što je radio i ispričao se (detalji u knjizi), i sada su u korektnom odnosu i povremenom kontaktu. Sada je otišao u Irsku i ne planira se vraćati, a Bojan mu, kaže, želi svu sreću u životu.
Najviše su brinuli o komentarima okoline
Tijekom godina Bojanovi su se roditelji, kaže, najviše brinuli oko toga „što će selo reći“.
„Neće okolina kriviti mene za moje loše ocjene, već njih i uvijek će biti pitanje – što će ljudi reći? Radim, trudim se, no nikad nije u redu.”
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]”U nekom trenutku mozak mi je bio toliko ispran, što sam primijetio po tome da sam ih počeo dizati na pijedestal jer mene, takvog lijenog, pokvarenog, bezobraznog i nemarnog , oni i dalje drže pod svojim krovom unatoč svemu, oni su ti koji mene i dalje ne žele pustiti od sebe, dok drugu djecu roditelji daju u dom i briga ih što će s tom djecom biti.”[/box]“Odgovorno tvrdim – da sam prošao školovanje u Centru za odgoj i obrazovanje slijepih i slabovidnih osoba, prošao bih s manje obrazovanja i možda manje znanja, no u svakom bih slučaju emotivno ojačao i ne bi me pogađale stvari koje me danas pogađaju. Smatram da bi ta komponenta češćeg druženja i funkcioniranja sa istosudbenicima bila bolja za mene. Moji roditelji su zazirali od tih druženja sa slijepima i ostalim ljudima.
Ti centri nisu što su nekad bili i danas se slijepe osobe često stavlja u rang s mentalno retardiranim osobama. Moji su roditelji u svemu tome vidjeli mog ujaka i nisu htjeli da i moja ‘sudbina’ bude takva”, ispričao nam je Bojan.
Želio je jedino da budu zadovoljni i ponosni
Svoju je biološku majku opisao kao ženu koja se nikad nije smiješila i koja je često zvučala napeto i nervozno, i nerijetko bi se prikazivala kao mučenica i žrtva. U razgovoru ju je zvao imenom, jer, kaže, titulu majke treba zaslužiti.
Kazao je da će ona oprostiti, no dati će si za pravo da uvijek spominje sve što se događalo te se na licemjeran način vraćati u prošlost.
Živio je u religioznoj obitelji, no kaže da nikad nisu bili istinski vjernici jer se u skladu s vjerom nisu ponašali.
„Ovo ti je blagoslovljena hrana, valjda ti ne bude zapela u grlu“, kazala mu je na prošlogodišnjem uskršnjem ručku kada mu je pružila košaricu hrane.
„Sve što sam želio postići svih ovih godina je da ona bude zadovoljna i ponosna, no nikada nije bilo dovoljno i nikada u tome nisam uspio“, kazao je Bojan.
[box type=”note” align=”” class=”” width=””]”Kada bi me pak otac vozio sa sata, predavanja u kombinaciji sa batinama slušao sam u autu na povratku kući, a ista su se često nastavila i kod kuće. Osnovna razlika između očevog i majčinog pristupa bila je u tome što je majka za vrijeme vožnje do aždaje profesorice, a i od nje uglavnom šutjela ili tu i tamo promrmljala neki cinični komentar, s tim da je kada smo se vratili kući obavezno sve izreferirala ocu, a otac je vršio uvodna predavanja prilikom odlaska na sat klavira, na kojemu bi kao i majka sjedio, cijelo vrijeme me čekajući i pritom još više povećavajući moj strah, da bi nakon sata do kuće uslijedio nastavak često začinjen i batinama.” – knjiga Odrastanje u zlatnim okovima[/box]Obiteljska mu je kuća bila i zatvor i utočište
„Meni se čini kao da si ti njoj bio kriv što si slijep“ – rečenica koju mu je uputila njegova teta iz Beograda.
Bojan je tada išao mišlju – ne grizeš ruku koja te hrani i tada ni ne znaš za bolje, a upravo je tada shvatio da živi i odrasta u zlatnim okovima.
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]„Želiš nešto promijeniti, a ne znaš kako. Želiš otići, a kuda? Premda mi je ta kuća predstavljala zatvor, predstavljala mi je i jedino utočište. Iako su oni bili poput zatvorskih čuvara, bili su jedini kroz koje sam vidio život.Ja sam bio jako vezan za njih, posebno za biološku majku, jer nisam vidio nikakvo funkcioniranje i nisam vidio ništa izvan nje, koliko god me udarala, vrijeđala i koliko god su joj usta bila puna cinizma, otrova i želje da me ponizi – ona je za mene bila centar svijeta.“[/box]
“ „Kaj se ja imam svojemu dreku opravdavati“ – rekla bi svaki put kad bi ostala bez argumenata”, dodao je Bojan.
‘Tata, pogledaj moje nokte’
Biološkog se oca bojao jer bi rečenice često završavale psovkama i ponekad i šamarima, kaže naš sugovornik.
Jedna od potresnijih scena iz knjige svakako je ona kada je Bojan doživio dotad najjači epileptički napad:
[box type=”note” align=”” class=”” width=””]”Sjećam se dobro 1996. godine i tadašnjeg boravka u Parizu. Prilikom jednog cjelodnevnog obilaska dućana, kada sam gurao zajedno sa tobom kolica puna stvari, “dragi oče” primijetio si, naravno, da su mi nokti na rukama ponovno izgriženi. Nakratko smo se zaustavili, a tada si mi ledenim glasom, ali dovoljno tiho da te čujem samo ja, a ne daj Bože itko oko nas rekao: “Samo čekaj da dojdemo doma, dobil buš krvavih batina.”Cijelo vrijeme obilaska, proveo sam u smrtnom strahu što će mi se desiti i mislio jedino na to da sam opet izazvao tvoj bijes i da ću ponovno dobiti batine. Kada smo se vratili kući, sam sam došao do tebe i rekao: “Evo tu sam, kad buš me tukel?” Rekao si samo: “Makni se, da te ne vidim.”
Taj put prošao sam bez batina, ali kasnije u noći desilo se nešto puno puno gore. Uhvatio me do tada najjači epileptički napad, koji je trajao više od 4 sata, da sam na kraju završio u jednoj pariškoj bolnici i došao k sebi tek nakon što mi je preko lica stavljena maska sa kisikom. Evo što stres i pretjerana razmišljanja mogu učiniti čovjeku. Majka mi je kasnije rekla da si ti, “dragi oče”, u jednom trenutku dok smo se spuštali liftom iz tetinog stana u garažu okrenuo glavu i pustio suzu, nakon što sam ti zbog paralize govora izazvane epileptičkim napadom jedva uspio isprekidano reći: “Tata, pogledaj moje nokte.” ” – Odrastanje u zlatnim okovima.[/box]
Bojan je istaknuo da su mu vanjski svijet predstavljali kao grozan, težak i užasan, te da su ga previše štitili od života kada su to najmanje trebali.
„Ja nikada od svojih bioloških roditelja nisam bio izgladnjivan, mučen žeđu, elementarne i materijalne potrebe nikada nisu bile uskraćivane i imao sam i puno više nego što je bilo potrebno, no time su kanalizirali određene stvari“, kazao je profesor.
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]”Nikad nisu rekli “sine” u 30 godina. Nisu predložili da uzmem štap i sam odem negdje. Kada bih zamolio da me negdje odvedu, ne bi me pustili da to uradim sam, a ipak mi kasnije na nos nabijali brojne stvari.”[/box]Majka ga je prekrižila iz svog života
S majkom je, kaže, pokušao razgovarati u nekoliko navrata. Naime, javila mu se uoči Ponosa Hrvatske ako želi imati odijelo, bez da ga je, kaže Bojan, pitala kako je, već ju je zanimalo, nastavlja naš sugovornik, kako će sve izgledati zbog kamera i novinara.
„Došla je taj dan k meni u stan, donijela odijelo u kojem ću nastupiti. Tada smo pričali i želio sam joj objasniti da je knjiga nastala zato što se s njima nije dalo razgovarati jer su oni ljudi koji upadaju u riječ i ne dopuštaju da se rečenice dovrši do kraja“, kazao nam je naš sugovornik.
Cijeli njezin komentar sveo se na pitanje zašto su ljudi trebali okolo to čitati, čime je, kaže Bojan, potvrdila rečenicu „Da sam znala da ćeš se roditi slijep, pobacila bih“.
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]„Nisu me naučili slušati niti da se mene sluša. Vjerovao sam da niti jedna moja riječ nema težinu ili važnost da bi netko na nju obratio pažnju, pa kada bih bubnuo nešto i ostao živ prema nekoj od mojih djevojaka i kada bi ju moje riječi povrijedile, pitao sam se što to nju toliko vrijeđa kada ja to slušam maltene svakodnevno? Samo što je meni za razliku od bioloških roditelja zbog tih situacija bilo žao.“[/box]Kazala je tada da je sve krivo shvatio jer je išla na pregled zbog njegova brata jer bi, da je znala da će se dijete roditi slijepo, pobacila, a Bojan smatra da time pokazuje da se gubi u vlastitim rečenicama.
Biološka je majka, dodao je Bojan, kazala drugima da se pomirila da Bojana u njezinom životu nema, stoga ga je, sljedstveno tome, prekrižila.
Oca se, kaže Bojan, uvijek bojao zbog psovki i šamara, a u jednom mu je, kako kaže, usiljenom razgovoru kazao da ove tri godine koje živi sam ne bi dao za svih prošlih 30 godina s njima.
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]“Stan u kojem sada živim, premda ga plaćam i premda neće nikada biti samo moj, to je mjesto koje prvi put u životu mogu nazvati svojim domom. Mjesto gdje se prvi put osjećam sigurno i zaštićeno, dok sam u ranijim godinama u vlastitoj sobi morao strepiti od krađe i osjećao se sigurnije na nekom kolodvoru kada sam putovao.”[/box]Spreman je zakonski se odreći nasljedstva
Bojan je istaknuo da je danas je spreman odreći se nasljedstva, budući da su njegovi roditelji oduvijek govorili da im je oduzeo pola života.
„Kada me biološka majka pozvala ako se želim vratiti, kazao sam im da mi pomognu na način koji meni odgovara. Nakon smrti očeve majke ostala je kuća u blizini, a meni je obećano 30 tisuća eura, što bi bilo dobro za neki početak. Nakon tog obećanja, moj se biološki otac pravio „grbav“ i kazao je da se ne sjeća, te me upitao smatram li da to zaslužujem nakon svojih „gluposti i glupiranja“, dodaje naš sugovornik.
Nakon toga je, kaže, odlučio da ne želi od tih ljudi u tom smislu apsolutno ništa.
[box type=”note” align=”” class=”” width=””]„Spreman sam se zakonski odreći nasljedstva u korist njihovo dvoje djece. Ako sam već njima oduzeo pola života, onda drugu polovicu dobrovoljno doniram. Neka prožive svoj život bez mene ako je sa mnom već bilo toliko teško.“[/box]Također, tada je na bakin sprovod došao u pratnji kolegice, a kada je svojim roditeljima pružio ruku da bi im izrazio sućut, nisu je prihvatili i njegova je ruka ostala stajati u zraku. Na to su njegovu kolegicu pitali „hoće li on ostati do kraja“ bez da su se njemu osobno obratili.
Posao koji je ispunio snove roditelja, a ne njegove želje
Što se tiče posla koji radi, kaže da je to posao koji ne bi radio da je kao slijepa osoba mogao birati. Ovdje bi se, istaknuo je, njegovi roditelji ogradili, iako su, kaže, ispunjavali svoje snove, a ne snove svog djeteta.
„Nakon niže glazbene škole rekao sam da ne želim na klavir.
Dogodili su se i preliminarni razgovori s ravnateljem gimnazije da nastavi u gimnaziji. Prilikom otvaranja očne banke za presađivanje rožnice, svirao sam u Lisinskom 1996. godine. Koncert je bio maestralan uz sjajan uspjeh, kamere i reflektori, no što dijete od 14 godina zna. Tada sam odlučio da idem ipak u glazbenu, time se povelo, no to bi bilo predstavljeno kao da sam ja to sam odlučio, da me oni nisu tjerali.
Odlučeno je da idem u muzički razred sa smanjenim opsegom općeobrazovnih predmeta, a muzički razred uvjetuje upis na Akademiju. Ili ići u opću gimnaziju i glazbenu školu ili u muzički razred, no problem je bila udaljenost jer su se škole nalazile u Zagrebu.
Nije postavljeno pitanje da se počnem kretati sam i da budem smješten u dom, nisu mi dali da probam. Jeftinije je bilo da me se svaki dan vozi u škole i iz škole kući. Čak se dešavalo da je roditelj a) odveo ujutro do gimnazije, roditelj b) došao u Zagreb samo da me prebaci iz gimnazije u glazbenu, a međusobno su udaljene 300 metara, i na kraju opet roditelj a) došao po mene navečer u glazbenu. 180 km dnevno, potpuno nepotrebno”, kazao je Bojan.
Muzička Akademija bila mu je od početka predodređena, no na posljetku je, kaže, odabrao muzikologiju.
„Imam drage, korektne kolege, putujem i radim u 5 kolektiva. Biram ruralne sredine gdje glazbena kultura nije nešto što djecu pretjerano zanima i nešto što im nije životni poziv, već nešto što će za njih u cijelom školskom danu biti odmor.
Posao koji radim nije ono što bih sam izabrao i volio, već stjecajem okolnosti natjeran sam na ovo i nisam imao previše izbora. Oslanjam se najviše na putovanja jer volim putovati, a đacima usput prenesem svoje znanje“, ispričao nam je Bojan i dodao da se nada da će do mirovine uspjeti tako funkcionirati.
Tlačenje i ponižavanje
Kazao je da bi kao slijepa osoba bio zadovoljan i s radom na telefonskoj centrali, no od toga su njegovi roditelji zazirali i taj su posao omalovažavali.
„Bio bih sretan s digitalizacijom knjiga, prilagodbom literature, nešto što bi me svakako ispunjavalo“, istaknuo je Bojan.
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]„U svim tim situacijama, često sam se pitao čime sam ja zaslužio takve roditelje, čime sam zaslužio takav tretman u životu? Puno puta sam se pitao postoji li Bog ili takva nekakva sila koja je navodno toliko dobra jer, bi li ista takva sila dopustila da se nekoga tko je rođenjem već opterećen i gubitkom vida i oštećenim sluhom još toliko tlači i ponižava? Tko može garantirati da jednim dijelom nije takav kakav je zbog šamara biološkog oca?“[/box]Tek sada uči normalno živjeti
Bojan se tek sada, ističe, u određenim situacijama počinje opuštati, trudi se normalno živjeti, iako ne zna hoće li to ikada biti moguće u potpunosti.
„Još uvijek imam problem kojeg se nastojim osloboditi – ne reagiram kada je potrebno već s odgodom, no to bude onda kada se oni kao više ne sjećaju što je sve bilo“, kazao je Bojan.
Zahvalan je gazdama na pomoći, iako bi htio vlastiti stan i svojstveni mir unutar svoja četiri zida.
„Standardi života i cijene se povećavaju. Tri i pol tisuće kuna odlazi na kredit. Što se tiče samih uvjeta u stanu, najamnine plus režije je sasvim korektna. Gazde su mi izašli ususret kada sam imao pola plaće i nisam trebao plaćati najamninu. No, ne možeš ne plaćati najamninu dovijeka, barem ja nisam takav tip da se švercam na toj osnovi i kukam da nemam, ne želim to raditi“, objašnjava profesor.
Roditeljska sebičnost i bezobrazluk
Upitali smo Bojana kako bi se roditelji, gledajući i na njegov primjer, trebali ponašati prema djeci s invaliditetom.
„Apsolutno slušati svoje dijete, njegove želje, pratiti njegov razvoj i nikako ne pokušavati izliječiti svoje neostvarene ambicije i neispoljene frustracije zbog onog što roditelji nisu ostvarili, ili planirati da će ono i ovo biti dobro za njega, i ništa drugo.
Ako padne, neka padne, podići će se. Postavlja se pitanje što će se dogoditi sa prezaštićenim djetetom kada roditelji umru? Takvi roditelji najčešće daju jedan odgovor: Dok sam ja živ, bit će tako, a kada me više ne bude, to više nije moj problem. To je krajnja roditeljska sebičnost i krajnji roditeljski bezobrazluk jer ih nije briga što će biti kasnije“, ukazao je Bojan na čest problem.
Ponosan je na sebe jer se istrgnuo iz zlatnih okova
Naš se sugovornik i danas pita hoće li se moći tijekom života nositi s posljedicama svega što se dešavalo, posebice jer je nekoliko godina posjećivao psihoterapeutkinju, boreći se tada protiv samoubilačkog nagona, jer je zbog svega osjećao kao da ne postoji drugi izlaz i način.
„Vučem repove iz prošlosti, pitam se dokad tako i koji je uopće smisao mog života i življenja. Malo je potrebno da me se izbaci iz kolosjeka, a ono na što danas ljudi ne obraćaju pažnju – trzne me loš komentar, sklon sam samopreispitivanju i samokritici. No, ponosan sam na sebe što sam se istrgnuo iz toga svega, što sam stekao hrabrosti bez oslonca“, zaključio je Bojan.
Zahvale onima koji su ga podržavali i koji su i dalje uz njega
Posebno je zahvalan učiteljici Višnji koja mu je predavala od 1. do 4. razreda osnovne škole i profesorici matematike Barbari, koja je obilježila razdoblje od 5. do 8. razreda.
U sadašnjem razdoblju života i dalje mu pomažu i ispunjavaju ga pozitivom njegova djevojka Martina, kolegica Dijana s posla koja mu je osim kolegice i draga prijateljica, te kolega Željko iz Novske, s kojim je uz kolegijalan odnos ostvario i čvrst, prijateljski, te mu Željko predstavlja pravu očinsku figuru.
Bojanove smo roditelje pokušali kontaktirati u nekoliko navrata, no nisu nam odgovorili na pozive.
