Žaljenje zbog majčinstva je samo to- sebičnost neorganiziranih i pasivnih žena.
Društvenim mrežama kruži “kontroverzan” članak pod nazivom “Žene otkrivaju koliko žale zbog odluke da imaju djecu.”, a prenesen je i u Večernjem. Žene koje žale zbog odluke o majčinstvu svoje ispovijesti ostavljaju na Facebook stranici naziva “Žalim što imam djecu”, a autorica članka ovu temu naziva “posljednjim tabuom današnjice koji očajnički želi izaći na površinu kako bi se razbio.”
Jedna majka tako navodi da voli svoju djecu, ali da nije sretna s njima. Smatra da su joj oduzeli svu slobodu. Drugoj pak nedostaje njezin predivan život i poželi jednostavno otići i ostaviti djecu i muža.
Nagrada za neprospavane noći
Majčinstvo uistinu jest iznimno zahtijevna i stresna uloga, pogotovo ako dođe u “nezgodnom” trenutku. To malo biće izokrene cijeli tvoj svijet i više ništa nije isto. U jednom trenutku shvatiš da ti je i pet minuta pod tušem luksuz, a nekad si u kupaonici provodila sate. O spavanju da ne pričamo. Pet sati sna u komadu čine se kao daleka prošlost, a beba je donijela odluku da ti više nikada neće dozvoliti san.
Redaju se neprospavane noći istog scenarija- ljuljanje na rukama, spuštanje u krevetić, par minuta mira i vrištanje. Opet sve u krug. Umor te svladava, nisi u stanju normalno funkcionirati i pitaš se- otkud malom biću snaga?
Dojenje je traumatično, ali…
Bolja situacija nije niti sa dojenjem. Koliko god da prirodno i najbolje majčino mlijeko bilo, za većinu žena dojenje je trauma. Nemojmo se lagati, nije jednostavno, nije bezbolno i malo koja žena uživa u tome. Većina ih se ipak susrela s ogromnim problemima prilikom dojenja, te su isplakale rijeke suza dok se ritam nije uspostavio.
Ubrzo se nađeš negdje na pola puta između mijenjanja pelena i pranja podova, a poprijeko te promatra i puna kanta “zmazanog veša”. Tko ne bi zapao u očaj? Ali pogled u tople oči malog čovjeka, koje te promatraju poput centra svijeta jer to za njega i jesi, u trenu izbrišu sve negativne emocije, neprospavane noći i krvave mrlje na bradavicama. Mala nježna ručica, daje nevjerojatnu snagu, ne dozvoljava svom centru svijeta da se potpuno slomi.
Sitni, nesigurni koraci traže oslonac u svojim prvim pokušajima za otkrivanjem svijeta. I dok majka vapi za slobodnim vremenom i ispijanjem kave u miru, dijete ju počasti najiskrenijim, nevinim osmijehom koji može pomaknuti i planine.
Sebičnost pod krinkom tabua
Kakvo žaljenje i kakvi tabui? Postporođajna depresija posebna je priča koju se mora razumijeti i “sanirati” na vrijeme. No ovo o čemu žene pišu nije postporođajna depresija, nego čista sebičnost.
Sebičnost definitivno nije tabu, a pogotovo joj ne treba davati više prostora. Svuda je oko nas, preplavila je sve pore društva. A žaljenje zbog majčinstva je samo to- sebičnost neorganiziranih i pasivnih žena. Najlakše je dići ruke, samosažaljevati se i krivnju svaliti na djecu. Krivnju zbog vlastite pasivnosti. Zamisli, ukrali su svu slobodu, nekada predivan život pretvorili u pakao…
Svaki pojedinac je kreator i organizator svog života. Majčinska uloga je definitivno glavna i najveća, no same odlučujemo hoćemo li biti samo majke ili ćemo ipak ostati i žene, u nekoj sporednoj, ali bitnoj ulozi. Za realizaciju takve odluke treba vremena i velika količina truda, no ostvariva je. Ako si borac. Ako nisi, utopi se u vlastitom samosažaljevanju, a nemoj okrivljavati djecu. Pogotovo ne pod krinkom razbijanja tabua.
Tihi borci o kojima treba pisati
Poznajem jednu samohranu majku. Ogromnog borca i vječitu inspiraciju. Uz dvoje djece, ta je žena završila fakultet, probila se na jako teškom, ali humanom poslu, te podigla djecu na noge. Bez ičije pomoći i bez podrške bivšeg muža koji nikada nije sudjelovao, pa ni u odgoju. Trebalo je vremena, no uspjela je, bez posustajanja i bez predaje. A mogla je žaliti i tražiti sažaljevanje. Mogla je dići ruke od sebe i svog života.
Takvi, tihi borci svuda su oko nas. I majke i očevi. U vremenu kada je društvo zaglavljeno u vlastitom blatu, na površinu se tiho probijaju najsjajniji biseri koji čak niti ne traže pažnju. O njima treba pisati i njih treba glorificirati.
Takozvanom tabuu žaljenja zbog roditeljstva nema mjesta na površini, niti mu treba dozvoliti da ispliva. U nadi da će se utopiti u vlastitom jadu. Svakodnevno smo bombardirani egoistima današnjice čije prekomjerne dimenzije jednostavno guše. Novi egotriperi stvarno nisu potrebni, poštedite nas.
>>>ZA SVE SAMOHRANE MAJKE: Vi ste istinske kraljice i najveći borci (FOTO)
