Zbog ove fotografije naviru suze na oči.
Sjećam se jednog događaja iz djetinjstva. Pogreb je to starije žene iz susjedstva. Bila je stara, krhka, mršava i pogurena. Živjela je sama u kamenom velebnom zdanju u kojem su se nekoć pisali lijepi i tužni trenutci. Kao djevojčica sam prolazila pored silovite kamene nastambe, a ona je koristila samo jednu prostoriju.
Nasmiješena i simpatična, duboko usađenih crnih očiju, rano je ostala bez muža, a djece nisu imali, tugu je svoju i usamljenost od sela i ljudi vješto krila humorističnim dosjetkama. Imala je psa, koke i dvije koze. Briga oko životinja spašavala ju je od tmurne svakodnevnice.
Živjela je sama preko 20 godina, a uvijek je srdačno pozdravljala i seoskoj djeci poklanjala sitne darove. Čašu soka, naranču ili jaje koje joj je značilo više nego nekome sva bogatstva. Nakon godina samotnog života jedno ljeto starice nema. Ključ je zaključao drvena vrata prostorije, dimnjak muklo stoji bez crnog gustog dima, a moja dobra starica završila je u bolnici.
Pitam susjede što se dogodilo, oni svi pognute glave kažu rak crijeva, nije išla doktoru i metastaziralo. Ne prođe ni mjesec dana, oglasi se crkveno zvono i selom se proču glas da je napustila ovaj svijet.
Na pogrebu se okupila tek šačica ljudi, nekoliko susjeda i daljnja rođakinja. Njezino krhko tijelo predaše zemlji i tužnih lica nastaviše sa svojim životima. Njoj danas nema tko staviti svijeću na grob, ali je zato djevojčica koja je nekoć davno popila čašu “crnog soka” ispred njezine kuće odvojila vrijeme da je se prisjeti.
Prisjetih se i nje i svih kojima nema tko odnesti crvenu ružu ili lampion jer i oni zaslužuju jednu krupnu suzu iz nečijeg oka.
Tebi koji usamljen sjediš na hladnom kamenu i nosiš svo breme ovog svijeta na leđima poručujem – nisi sam. A taj ili ta na čije si groblje došao živi na nekom boljem mjestu, pije sok s mojom staricom i hoda livadama nekih dalekih snova.
