I dok Jelena Veljača postavlja pitanje ”Zašto žene tvrdoglavo šute o svojoj muci?” kada je u pitanju trudnoća, jedna buduća majka poznatoj scenaristici i glumici, odgovorila je vrlo iskreno i bez srama svoje viđenje i iskustvo s trudnoćom. U ovoj debati, naša pobjednica je ova anonimna i hrabra buduća majka… Koja je vaša?
Nikada on i ja nismo bili nešto posebno romantični, premda bi se svi naši potezi mogli takvima i nazvati. Mi svojoj romantici naprosto nismo dali takvo ime. Zaprosio me uz komad fino pohane svinjske šnicle u jednom zagrebačkom restoranu, kojega čisto za potrebu ove priče možemo nazvati luksuznim mada bijaše sasvim običan restoran.
Za budžet jednoga Slavonca koji u Zagrebu krpa kraj s krajem doista, bijaše to luksuz jer osim šnicle njegova draga poželjela je i desert, neprestano ponavljajući koliko to košta. Pare je ON nalupao što od plaće, što od kladionice, ali toga dana znao je da pod svaku cijenu moram pristati zauvijek biti njegova. I bi tako. Nekako smušeno ja rekoh ”DA”, popili smo po još jednu i krenusmo u pripremu za brak.
Za nas brak nije značio samo onaj papir kojega potpišeš pred svećenikom. Značio je godine koje smo proveli šetajući uz Dravu, značio je sve vožnje vlakom i daljinu koja nas je istodobno spajala i razdvajala. Brak je značio ljubav. Ljubav koja se nikada neće ugasiti, a koja će se nastaviti rođenjem djeteta. Ljubav je ta koja se može nazvati sudbinom, ali i božjim blagoslovom. I danas, mjesecima nakon braka s voljenom osobom, dok mi pod srcem sniva naša beba koju smo začeli u braku u kojem smo si obećali vječnu ljubav razmišljam….
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Ne osjećam težinu zbog trudnoće, jer odlučila sam da mi neće biti teško. Da želim, mogu i hoću. A za neke velike želje čovjek se ponekad mora i treba odreći jer tada su one slađe, snažnije i veće. Tada su one moćnije.[/box]Je li moja trudnoća doista tako teška kao što to piše Jelena Veljača u svojoj kolumni? Teška, kaže Jelena. No, nije li i život sam po sebi težak, a nosiš ga na svojim plećima onako kako ga shvatiš. Sam biraš i tugu i osmijeh, i uspon i pad. Tako sam i ja sama odabrala svoju trudnoću, odabrala sam da meni neće biti teško. Neće mi biti teško zbog svih onih žena kojima je teško jer ne mogu imati djecu, zbog svih onih žena koje trudnoću odleže s osmijehom čuvajući je s osmijehom iščekujući to maleno stvorenje koje je dio tebe, neće mi biti teško zbog onih majki čije bebe nikada nisu zaplakale svoj prvi plač.
Hvala svim mamama kojima nikada nije bilo teško!
Poznavala sam jednu takvu djevojku, svojeg malenog Ivana nikada nije dočekala. Izgubila ga je u devetom mjesecu trudnoće jer je sudbina htjela tako, jer se život poigrao, jer je liječnička ruka zakazala. Težina i tuga, suza u njezinom oku dale su mi do znanja da meni nije teško. I ne doista mi nije. Nije mi teško ni sada kada 2 tjedna prije poroda ne odustajem od posla dok me šef naziva i pita kada ideš na bolovanje. Zašto bih išla na bolovanje? Pa ništa me ne boli. Ja samo malo povraćam, ali dovoljno sam jaka žena da već sljedećeg trenutka navlačim ruž na usne obavljajući aktivnosti koje imam u planu. Ne smeta mi broj veća haljina, ni činjenica da ne stanem u omiljeni badić jer jednako dobro plivala sam i u onom većem. Ne smetaju mi malo natečene noge, jer znam da će ih on izmasirati i pripremiti mi kupku, izvlačeći ono malo romantike iz sebe. Ne smeta mi niti vampir s injekcijom, koji iz mene izvlači krv želeći utvrditi imam li šećer ili nemam.
Ne smeta mi niti to što s prijateljicama ne mogu popiti čašu piva (ja za razliku od Jelene nemam za šampanjac i to bi mi zapravo moglo smetati) jer jednako dobro zabavimo se uz iskreni smijeh i sa čašom limunade.
Ne smeta mi niti to što ne smijem zapaliti, jer eto odlučila sam trudnoću iskoristiti da prestanem s pušenjem što i nije tako loše jer osim što su nezdrave, cigarete ionako svako malo poskupljuju. Ma uostalom što je sve to u usporedbi s tim malim srcem koje kuca u tebi. Što je to kada znaš da uza se imaš njega šlampavog, ali i hrabrog. Njega koji se kao kršni Slavonac odvažio poći na tečaj da bi te u tom trenu držao za ruku. Što je to kada znaš da u sebi imaš malog čovjeka koji se miče, dok dok ti on šalje poruku da zbog toga nije cijelu noć spavao, jer osluškivao je našu bebu… Našu malenu curicu ili dječaka (nemam pojma kojega je spola jer nisam željela znati), to je ionako moj mali dar od Boga. Ne osjećam težinu zbog trudnoće, jer odlučila sam da mi neće biti teško. Da želim, mogu i hoću. A za neke velike želje čovjek se ponekad mora i treba odreći jer tada su one slađe, snažnije i veće. Tada su one moćnije.
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Nije mi teško ni sada kada 2 tjedna prije poroda ne odustajem od posla dok me šef naziva i pita kada ideš na bolovanje. Zašto bih išla na bolovanje? Pa ništa me ne boli. Ja samo malo povraćam, ali dovoljno sam jaka žena da već sljedećeg trenutka navlačim ruž na usne obavljajući aktivnosti koje imam u planu.[/box]Znam to ja, znaju to vjerujem i mnoge majke, naše bake, mame žene, majke kraljice koje su istim ovim putem na svijet donijele sve nas. Koje su nam podarile život. Bio on težak ili lagan. Život s lakoćom. Život koji nema cijenu, život na kojega ja kao buduća majka gledam kao na radost, na snagu koja će me ponijeti. Život kojemu ću dati svaki dio sebe. I ne, nikada mi neće biti teško, jer i moja majka učinila je isto.
Hvala svim mamama kojima nikada nije bilo teško, običnim malim majkama koje su trudnoću gledale kao njihov mali blagoslov, koji ih dočeka onoga trena kada njihovo čedo pusti prvu suzu.
Što je napisala Jelena Veljača, provjerite OVDJE.
