BEZ STRESA U NOVU ŠKOLSKU GODINU: Pitali smo psihologinju kako olakšati kretanje u prvi razred

Prvi dan škole se bliži, roditelji su mališane opremili priborom, odjećom i obućom, no koliko su oni psihički spremni na ovo?

Razgovarali smo s kliničkom psihologijom, prof. Sanjom Jusufbegović iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, koja nas je provela kroz nekoliko najvažnijih činjenica, čimbenika i komponenata djeteta na koje svaki roditelj mora obratiti pažnju, posebice onih čiji su mališani tek u razvitku i sada kreću u školu.

“Za početak se roditelji moraju suočiti s time koliko im je dijete zapravo samostalno. To se odnosi na samostalnost u brizi za sebe, koliko se ono zna pobrinuti za svoje stvari, koliku razinu pažljivosti ima kada je kod kuće, kada zaključava vrata, kada prelazi ulicu i kada je općenito u društvu. Mislim da je to najveća briga za roditelje. Tu je, jasno, veliko pitanje sigurnosti koje se još odnosi na nekakve okolinske čimbenike, možda susjedstvo, mjesto u kvartu u kojem dijete odrasta”, objašnjava psihologinja.

Emocionalna, intelektualna i socijalna komponenta djeteta

“Što se tiče samog odlaska u školu, danas su roditelji puno savjetovani sa različitih stručnih strana o samoj pripremi za školu i na što se ona sve odnosi. Znači, na tu jednu djetetovu emocionalnu komponentu, intelektualnu i socijalnu. Emocionalna se odnosi i na mogućnost djeteta da se odvaja od roditelja, da bude sigurno u jednoj relativno, za početak, nepoznatoj okolini, odnosi se na mogućnosti djeteta da podnosi neke frustracije, da otrpi određene nepravde i da se može prilagoditi tome da čeka; sve što se odnosi na nekakvu neizvjesnost, što je u školi, za početak, moguće kad dijete tek upoznaje sredinu.

Intelektualna djetetova zrelost odnosi se na ovladavanje osnovnim vještinama, poznajnim vještinama, poznavanje količina, razvoj grafomotorike; neke osnovne orijentacije u vremenu i prostoru. Poneka djeca imaju s time problema.

Socijalna se odnosi na to da se snalaze u nekoj grupi, što je problem samo za onu djecu koja nisu išla u vrtić ili program male škole.”

[box type=”note” align=”” class=”” width=””]”Rekla bih da danas roditelji možda nisu toliko zaštitnički nastrojeni nego su više tjeskobni sami po sebi, budući da oni procesuiraju sve informacije izvana koje se odnose na različite aspekte života, što uključuje i sigurnost djeteta, a ono što je najvažnije jest da budu svjesni toga, da znaju koji dio je racionalan, a koji nije, da se svakako pobrinu za sve ono na što mogu utjecati, i to na vrijeme, a ne u nekoj strci ili žurbi. I da se sami nose sa svojom tjeskobom i ne prenose ju na dijete jer to stvara jedan zatvoreni krug. Roditelj mora biti realan, mora biti svjestan svih opasnosti, načina na koji štite dijete, načina na koji dijete uči samozaštiti, ali u isto vrijeme mora biti zaista pun samopouzdanja i svoje sigurnosti koliko god je to moguće”, smatra psihologinja.[/box]

Povodljivost djece

“Roditelji bi trebali davati nekakve savjete koji su vezani najviše uz povodljivost i ponašanju u grupi. Znači, koliko god je dijete otvoreno, koliko god se pokušava prilagoditi drugima, da u isto vrijeme mora znati neke granice i mora samo znati u mnogim situacijama reći ‘ne’. To ne vrijedi samo za prvašiće, to je jedan generalni stav sa kojim se svi roditelji muče sve do adolescencije”, zaključuje psihologinja Jusufbegović.

Komentari