Zagrebačke coprnice: Tko je bila prava Grička vještica i na koje načine su mučene

Zgc.hr

Čovjek je od pamtivijeka želio razumijeti umu nerazumljivo, stoga je nerijetko dolazilo do sukoba racionalnog i- magijskog.

Ukoliko si racionalno nije mogao objasniti određene pojave, čovjek bi posegnuo u nadnaravno, u potrazi za odgovorima. Tako su nastale i vještice– žene koje su ljudsko praznovjerje plaćale krvlju.

U Zagrebu je prvi slučaj suđenja ženi, pod optužbom da je vještica, zabilježen 1360. godine, a prve “coprnice” bile su Alica i Margareta. S vremenom se broj osuđivanih i mučenih žena povećavao, a za pokretanje sudskog procesa bilo je dovoljno samo- mišljenje. Zbog mišljenja susjeda ili sugrađanina, koji bi smatrali da im je određena žena nečim nanijela zlo, bio bi pokrenut sudski proces, a nesretna žena, u većini slučajeva, bila bi optužena i smaknuta.

Stravična mučenja

Također, često se događalo da, već osuđena žena, prilikom mučenja spomene ime tzv. sudionice u čaranju. Mučenja su služila da optužena otkrije svoje “suradnice” te su bila stravična i bolna. Optužena je,u svojoj agoniji, bila spremna izreći bilo koje ime samo da skrati muke kojima je bilo podvrgnuta. To je bio dovoljan temelj za nove optužbe.

U svome radu “Progoni vještica na zagrebačkom području”, povjesničar Deniver Vukelić, otkrio je tijek procesa koji su mahom završavali pogubljenjem.

Prvo bi se provodili pokusi, a u rano su srednjovjekovno doba optuženi ili optužena mogli već na samom početku osloboditi ako bi prošli jednostavan pokus vezan uz božansku intervenciju ili znak. Poslije su pokusi postali brutalniji i namješteni pa je oslobađajući rezultat bio gotovo nemoguć; štoviše, samo bi dodavali još više materijala u optuženičin dosje.

Najčešći pokusi bili su onaj vagom (vještica mora biti lagana da bi letjela), pokus suzama (ako nije mogla plakati, vještica je), pokus »Očenašem« (ako bi 6–7 puta brzo izmolila molitvu i samo jednom pogriješila, vještica je), pokus s nosom (krvnik bi ženu udario drvenom palicom u nos i po boji krvi ocijenio je li vještica), pokus s hladnom vodom (okrivljenu bi vezali užetom i bacili u rijeku; ako pliva na površini – kriva je, ako potone – nedužna je).

“Vražji pečat”

Postojala je i potraga za “vražjim pečatom” koji se tražio pred sudom. Optuženu se skidalo do gole kože te je krvnik tražio pečat, pregledavši svaki dio njenog tijela. “Vražji pečat” mogao je biti i madež na koži optužene. Ukoliko ni nakon njegovog “pronalaska” ne bi dobili priznanje okrivljene, tortura se nastavljala. Jedna od “najefikasnijih” i najpoznatijih sprava za mučenje, svakako je “vještičji stolac”. To je bio stolac prekriven šiljcima na koji bi ženu posjeli i čvrsto ju svezali. Također je poznat “španjolski magarac”, možda i najkrvavija sprava iz tog doba- klupa koja je umjesto sjedala imala šiljak koji svojim oštrim rubom ulazi u meso i organe međunožja.

Prema zapisima, neka mučenja su trajala više od 20 sati. Sudbeni zapisi također govore da je na zagrebačkom području optuženo 250 žena za čarobiranje, a samo je 12 osoba oslobođeno optužbi. Ostale su, nakon procesa mučenja, spaljene, a ponekad bi im prije spaljivanja odrubili glavu.

Jedan od zanimljivijih slučajeva je onaj Barice Cindek, koja je optužena za čarobiranje samo iz razloga što je odbila jednog od gornjogradskih moćnika te zbog poslovne konkurencije. Slučaj Barice Cindek inspirirao je Mariju Jurić Zagorku tijekom pisanja Gričke vještice.

Također se izdvaja slučaj Margarete Kuljanke koja je na mukama “osudila” još 32 žene. Uz nju samu, tada je spaljeno još 28 žena. Ovi progoni trajali su do vladavine carice Marije Terezije (18. stoljeće) za koju se pogrešno vjeruje da je ukinula progone. Naime, carica je vjerovala u magiju i čarobnjaštvo.

Međutim, Magdalena Logomer je bila ta koja ju je potaknula da razmotri besmisleno prolijevanje krvi. Magdalena je optužena da je vještica te da se pretvara u muhu. Magdalenu je pregledao liječnički konzilij Marije Terezije koji je, naravno, ustanovio da optužbe nisu točne.

Potaknuta time, Marija Terezija je na današnji dan, 26. ožujka 1756. godine, naredila da se svaki daljnji slučaj mora provoditi pred carskim sudom. To bi značilo previše utrošenog vremena i novca, a premalo okrivljujućih presuda, te su hrvatski sudovi odustali od daljnjih progona.

No, krvava stigma “na obrazu” čovječanstva je ostala. Kao i inspiracija koja je izrodila velika djela, a među njima i lik Kontese Nere.


Komentari