Zagrepčane ‘raspametila’ uspomena iz djetinjstva: ‘Ponekad okrenem nulu, da što duže traje taj divan zvuk’

FOTO: Ivica Matković / Osamdesete u Zagrebu

Vratite se s nama u djetinjstvo i prisjetite se nevinih dječjih dana, smijeha i zabave.

Razvojem tehnologije danas smo svi okruženi pametnim mobitelima i raznim tehnološkim “čudima”. No, objava u grupi Osamdesete u Zagrebu oduševila nas je i vratila nas u najljepši kutak djetinjstva i bezbrižnosti koji 21. stoljeće nikada neće moći “premašiti” niti biti toliko posebno, predivno i – samo naše.

Ovo je naš stari telefon kojeg ne mogu baciti… Čuvam ga u kutku kuće s tim nekim uspomenama, a kutak sam nazvala: Dedin kutak. Mi smo bili generacija koja se i zezala, radila svakakve gluposti kao i svi klinci, no nikad nismo zaboravljali na pristojnost, na poštovanje, i na one čarobne riječi: Molim, oprosti, hvala, žao mi je…“, kazala je Tereza koja je članove grupe oduševila svojom objavom i vratila nas nekoliko desetaka godina unazad.

Sjećate li se, Zagrepčani i Zagrepčanke, ovih telefona? Većina je ljudi tada imala samo jedan telefon, i to na žicu, koji bi najčešće bio smješten u hodniku, odnosno “centru kuće”, i tada bi svi čuli razgovor, osim ako se razgovaralo “u šiframa”. Mnogi se i danas sjećaju zvuka okretanja brojčanika.

FOTO: Tereza Babić / Osamdesete u Zagrebu
FOTO: Tereza Babić / Osamdesete u Zagrebu

Često bismo kao klinci “zezali” poznate i nepoznate ljude putem telefona, okretali brojeve, nasamarili ih promjenom glasa, a najveća je zabava bila kada bismo zvali ljude neobična imena i prezimena i valjali se od smijeha. Zvali bismo i svoje simpatije ili bi oni zvali nas.

Nasumce bi odabirali neki broj iz telefonskog imenika (to su one debele “knjižurine s puno brojeva”, se sjećate?) i nadali se da će se javiti netko malo stariji (neki deda ili baka) tko neće baš odmah skužiti da se radi o klincu“, piše Tereza.

Osobno se sjećam kada je Tihomir iz mog razreda bio zaljubljen u mene i tada bi znao tijekom cijelog poslijepodneva nakon škole zvati na telefon, a kada bi se netko javio, on je prekinuo poziv ili čekao na liniji dok netko od članova obitelji ne poklopi.

Zvali bismo tada i svoje roditelje, susjede, učitelje, nepoznate ljude, simpatije… a računi bi poprilično šokirali naše očeve i majke! Ljudi s druge strane telefona brzo bi počeli vikati ili čak psovati, no nama klincima sve je to bilo urnebesno smiješno, jer nam je ionako bio cilj naljutiti ih i zbuniti.

Znali smo se i natjecati u toj zafrkanciji. Pobjednik je bio onaj koji je uspio što duže razgovarati, i normalno izazvati što više negativnih reakcija, mogla bih čak reći, psovki. To je bilo posebno smiješno, takve situacije su nosile najviše bodova“, prisjetila se Tereza.

No, tko nas danas može kriviti za nevinu dječju zabavu i smijeh koji i danas odzvanja, šale koji se i sada sjećamo?

FOTO: Pedja Pavlovic / Osamdesete u Zagrebu
FOTO: Pedja Pavlovic / Osamdesete u Zagrebu
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]”Moji baka i deda imali su isti takav telefon. Jako sam volio onaj zvuk kad se brojčanik vraća na svoje mjesto poslije okrenutog broja. I, da, bili su tzv. dvojnici, pa se čekalo dok se veza ne oslobodi. Kad su nas baka i deda napustili, jedina stvar koju sam želio uzeti kako bih sačuvao uspomenu na divne dane djetinjstva provedene kod njih bio je upravo taj telefon. I evo ga danas u mom stanu, na mjestu na kojem bi on i trebao stajati – u predsoblju, dostupan svima. Ponekad okrenem nulu, da što duže traje taj divan zvuk i podsjeti me na bezbrižne dane djetinjstva“, ispričao je Peđa.[/box]

Članovi grupe podijelili su i svoja sjećanja i zafrkanciju kroz pozive.

Zvali bi gospođu u ime putničke agencije i javili da je rezervacija avionskih karata i hotela za dvoje na Mallorci potvrđena. Na ime njenog muža i još jedne osobe“, ispričao je Dražen i nasmijao ostale članove grupe.

Najveća fora je bila zvat čovjeka koji se prezivao Kajgana; Dobar dan, jesam li dobila stan Jaje na oko?” ispričala je Željka, a Nada se nadovezala na njezinu anegdotu: “Mi smo pronašli čovjeka koji se prezivao Štakor i često smo ga zvali, a predstavljali smo se s Dobar dan, ovdje zavod za deratizaciju“.

Mene su jednom nazvali klinci i pitali imam li tople vode. Iako sam znala da me zezaju, rekla sam da imam.”Onda si operite noge, hihihi” čula sam s druge strane. Baš su si guštali što su me “zeznuli” “, ispričala je Marija.

Ja se sjećam broja koji sam imala. A sjećam se i kako smo zvale prijatelijca i ja nepoznate ljude, pogotovo čudnih prezimena (nama tada čudnih – npr. Kenjalo Trifun, mislim da je bio pogrebnik, nisam više sigurna. Nismo bile bezobrazne, naprosto nam svidjelo da zovemo taj broj”, kazala je Nika.

Mnogi članovi i danas čuvaju svoje stare telefone u kutku svog doma kako bi se zauvijek sjećali dobrih, starih, a čini se i sretnijih vremena…


Komentari