Zagreb
+C

Priča vođe Torcide o krvavom sukobu s BBB na Borongaju: ‘Tako fanatične Boyse još nismo vidjeli’

foto: themladichi.com

Donosimo vam još jednu zanimljivu navijačku priču, ovaj put o sukobu između pripadnika BBB-a i Torcide uoči derbija između Dinama i Hajduka 2001. godine.

Da utakmice između Dinama i Hajduka s pravom imaju naziv “utakmice visokog rizika” dokaz je i ova priča bivšeg vođe ekstremne podskupine Hajdukovih navijača “White Boys 2001” Jurice Galića Juke, koji je opisao krvave sukobe između Torcide i BBB uoči derbija 2001. Taj sukob dogodio se na okretištu Borongaj, a kako Juka piše, on i njegovi navijači naletjeli su na fanatične Bad Blue Boyse koji su im oteli i zapalili nekoliko transparenata, no bilo je i krvi…

“Taj derbi protiv Dinama – 14.10.2001. godine – navijači Hajduka, nažalost, neće pamtiti po pobjedi Hajduka u gostima – i to nakon punih devet godina – već po propisnim batinama i gubitkom desetak transparenata, od kojih jednog nikad nisam prebolio…

Bilo je to doba kada su Bad Blue Boysi bili na vrhuncu snage i ludila u onom, svome imidžu ćelavih glava i zelenih Alpha jakni. Doba kada im nije bilo problem potegnuti nož na navijače bilo kojeg kluba, a posebice Hajduka.

Nakon “Krvavog derbija” iz 1996. godine, samouvjereno su gospodarili gradom i kažnjavali Torcidaše kojima je u glavi još bila devedeseta i spontano lutanje po Zagrebu. Bili su brojni. Nikad brojniji i pojavom mobitela jako organizirani.

Desetak brojnih podgrupa naspram jedne naše. Podgrupe čije ime sam ja smislio i osnovao zajedno s petnaestak tadašnjih ekstremnih članova, mahom iz podružnica Zagreba, Osijeka, Mostara…

Musa, Mrcina, Vedran, Mucić, Brca i Pilić su bili samo neki od istaknutijih članova grupe “WB01” (“White Boys 2001, op.a.), čije ime se prvi put pojavilo na smiješnoj plahti u srpnju 2001. godine, protiv Ferencvaroša u Budimpešti, a dva mjeseca nakon je novi transparent preživio i krvave napade Poljaka u Krakowu.

U Splitu WB01 zaustavljaju mini-bus s desetak “Sharksa”, te im naplaćuju za “krakovske oštrice”.

U zanosu novonastale grupe, jednoglasno donosimo odluku kako na derbi u Zagreb idemo dan prije.

Subotnja noć uoči derbija. U vlak za Zagreb ulazimo ja, Musa, Jozo Mucić i mali Bila, zajedno s dvadesetak ostalih navijača, a ostatak ekipe ostaje na kolodvoru piti, do ulaska u zadnje autobuse redovne linije za isti grad. Mjesto sastanka je okretište tramvaja na Borongaju.

Već prvim zviždukom željezničara smo shvatili da smo okruženi uglavnom idiotima ili maloljetnicima, pa ne čudi što ih je trećina otpala već u Kaštel starome, nakon poznatog glasa “Brke kontrolora”;

– Amo ekipa, karte na pregled!

Netko mu je mudro dobacio;

– Brko, Brko, bi li mi ga drko? – pa se revnosni kontrolor zajapurio u licu i naredio policajcu iz vlakopratnje;

– Ajde Mate, goni to sve vani!

Ostatak putovanja nastavljamo uz pijuckanje nekog kiselog vina i raspravu o navijačkim temama.

– B…b…budi se. Karlovac. – bio je to lakat i smiješno lice još smješnijeg Joze Mucića koji je, jebem li te ironijo, zaista mucao. Ali je kao navijač bio mudonja bez premca.

Još nije bilo dobro ni svanulo kada je vlak pristao na glavni kolodvor, a mi smo priljubljenih nosova na staklo promatrali kada će početi napad Boysa na nas, ali se on srećom ili na žalost – ovisno kako gledate na to – nije dogodio.

Osim par temeljnih policajaca i prodavača novina, nije bilo nikoga na stanici, pa smo se čak malo i razbahatili pjesmom i pobjedonosnim fotografiranjem kod kipa kralja Tomislava.

2001.10.14.001a

Ubrzo dolazi policijski kombi i mi bivamo uvedeni u tramvaj koji vozi prema stadionu Maksimir. Netko je pametan zamislio da dočekamo popodnevne sate na autobusnom stajalištu ispod Maksimirskog juga.

Naravno da se naš plan nije podudarao s njihovim. Na okretištu Borongaj primjećujem nekoliko lica u mraku. Poznatih lica koja se pokvareno smiju.

Redom, to su bili Đani, moj brat Ante, Jurka, Špar i još nekoliko njih u kafiću. Policija ih uopće ne registrira, a nas vode lijevo prema jugu.

Torbu s transparentom stavljam Bili na leđa, a nas četiri se, gle čuda, odvajamo desno i već za par trenutaka udaramo “bese” (šaka o šaku, op.a.) svojim kompanjonima. Ubrzo nestajemo u nekoj ulici par stotina metara iza istočne tribine.

Ulazimo u neki kafić gdje gazda ne vjeruje da su mu Torcidaši gosti. I to ne baš rado viđeni.

Guta knedle i glumi prisnost pitanjima tipa;

– Jeli dečki, dobar je Hajduk ove sezone, a? – a Đani mu odgovara pokvareno;

– Ma ne pratim ti ja balun. To debili prate. Aj ulij ti nama jednu na kuću..

A do dvanaest ih je ulio i previše. Toliko da smo se osjetili baš ono moćni.

Kreče pjesma putem do okretišta Borongaj. A kada krene pjesma u takvim okolnostima, tada je jasno da smo spremni na zlo i naopako.

Ispred kafića “Dinamo” zatičemo još desetak nepoznatih navijača Hajduka, posprdno zvanih “alealeština”, a onda na kraju ipak prepoznajemo Getara Melvana, Slavka, Wolfa iz Drniša, pijanog Pepu i šlag na kraju – kosatog gorštaka Keru – koji je, s onom zemljoradničkom šapom, dijelio pljuske navijačima u plavome.

Naravno, radilo se o njihovoj “alealeštini”, pa iako takav način borbe nisam opravdavao, ipak mi je pijanom bilo smiješno. Neki čak uzimaju to novo čudo tehnike – mobitel – i prozivaju Boyse: “Di ste Purgeri?”.

Neće ovo na dobro… – kažem bratu i potegnem gutljaj piva, zagledan u autobusni parking, udaljen pedesetak metara, gdje je naših dvadesetak bilo pod policijskim osiguranjem još od jutra.

I odjednom mi misli presiječe zvuk kamena od staklo kao nož u srce. – KRAŠŠŠŠ…

– Koji kurac sad? – pomislim, a odjednom ugledam tridesetak Boysa kako trču prema nama.

– AJMOOOOO…UDARIIIII… – i zaspu nas svime, od kamenja do boca. Nalet je tako silovit da se goloruki povlačimo u kafić, čija stakla padaju pod kišom projektila.

Uzvraćamo iznutra, zbijeni kao miševi i bez mogućnosti za neki manevar. Boysi nas još jedno deset, petnaest sekundi – koji traju kao vječnost – gađaju, a onda se zalijeću prema ulazu, očito odlučni da nas zgaze do kraja.

2001.10.14

U grozničavoj borbi za vlastite živote, bacamo mahnito sve čega se možemo dočepati u kafiću – pepeljare, boce, čaše, pa čak i dozere od žestokih pića, stolice… – tako da prvih nekoliko Boysa biva pokošeno, pa čak i naših od “prijateljske vatre”.

Primjerice, Jozo Mucić pogađa Špara ispred sebe, pa kad shvati što je napravio, digne ga s poda i crvenih obraza reče;

– O…oprosti. N…nisan tija brate!

Špar ustaje i krvave glave opet izbija na čelo ekipe. Zaista srčan momak s velikim mudima. Viče;

– AJMO TORCAAA!! – pa izlijećemo pod adrenalinom vani i tjeramo Boyse do tramvaja. Primjećujem da nas je upola manje, mnogi su pobjegli put zgrada ili se skrili u okolnim kafićima.

2001.10.14.002

Mi ne možemo pobjeći ni da hoćemo. U potpunom smo okruženju. Boysi ponovo nalijeću na nas, ne zaustavlja ih ni naše direktno gađanje bocama u tijelo.

Potpun fanatizam s kojim se nisam sreo do sada. Prepoznajem neke od njih. Prva ekipa, Tolić, braća Rukavina, Petinjci…

Opet smo u bijegu i opet se jedva izvlačimo od njihovog ulaska u kafić bacajući stolice na njih, čime se uski ulaz kafića nekako blokira. pa rijetki njihovi, koji zagaze preko praga, bivaju lako izudarani.

Tek tada primijetim da se nešto i na autobusnom stajalištu dešava. Nevjerojatan prizor. Niti tri, četiri Boysa nisu u naletu, a dvadeset naših bježi, zajedno s ona tri nesretna temeljca koji su ih, kao, čuvali.

– Kruv ti jebem, transparenti! – opsujem, pa zadnjim snagama ponovo potiskujemo Boyse. Zadnje što vidim je Đani sa stolicom na glavi kako sam stoji ispred njih desetak, jedan je na podu, a i Špar opet ima ranu na tijelu, tako da je cijeli u boji crvene “Kappa” trenirke, iako je gol do pasa.

– NA POD…ULAZI U KAFIĆ…UZA ZID... – bile su neke od naredbi interventnih policajaca koji su udarali koga god su stigli.

Ta nova postrojba je bila nešto potpuno drugačije od dosadašnjih “zelenih” policajaca sa slabim štitom i malim pendrecima. Izgledali su tako robusno u tim oklopima, a opet pokretni i opasni s onim velikim “tomfa” pendrecima.

To nije spriječilo Boyse da ih zaspu sa kamenjima, ali su se itekako iznenadili brzinom kontranapada.

To nam je dalo malo predaha da se osvrnemo oko sebe. A volio bi da nije bilo tako. Jer prizor koji je slijedio mi se zauvijek urezao u pamćenje.

Naime, Špar je, ionako cijeli krvav, držao rukom novu ranu na boku – i to ubodnu od noža, a jadni Slavko za oko. I tek tada sam shvatio užasnu činjenicu.

– O Bože, pa on je ostao bez njega! – rekao sam za sebe i osjetio kako mi se u grlu grči, a oči pune suzama.

Untitled-1

U jednom trenu sam shvatio sav besmisao smisla naših sukoba i mržnje, u jednom trenu sam rekao sebi da mi to više ne treba i da ne želim biti dio nečega zbog čega će jednog dana nekome pasti glava, a nitko neće znati objasniti kako je i zbog čega došlo do toga.

Crne misli su mi prolazile kroz glavu i gledao sam kako ih hitna odvodi, potpuno nesvjestan da nam policija savija ruke. Nas desetak je stajalo ispred “marice”, a dežurni šaljivdžija – neki kreten iz Šibenika, kojem je ovo vjerojatno bilo prvo gostovanje – je oduševljeno govorio;

– Ajmo ljudi, uđite, ima još mista... – pa je ušao prije mene i to čizmom u leđa.

Nas četvero je ostalo čekati novu, a ja sam korak po korak ustuknuo nazad i našao se u obližnjoj trafici. Međutim, sloboda nije dugo trajala. Naime, mlada gospodična je počela vrištati, očito uvjerena kako sam pljačkaš, pa sam se ubrzo našao vezan.

Držali su nas u nekoj garaži gotovo cijelu utakmicu. Nas u jednome uglu, isti broj Boysa u drugome. U početku smo režali jedni na druge, a do kraja utakmice smo zajedno sjedili i pušili cigarete. Toliko o toj mržnji.

I njima je bilo jako žao, pogotovo zbog Slavka, tako da je nestalo tog naboja i prkosa. Osjetio sam da im je krivo i da bi sve na ovome svijetu dali da se to nije desilo.

Tu mi se u razmišljanju posebno svidio Rukavina, mlađi od dvojice poznate braće BBB. Do prije sat vremena je stajao na crti i hrabro jurišao na nas, a sad je bio tako žalostan zbog događaja i razočaran životom koji živi, a išao je na fakultet i ovakve stvari mu nisu trebale.

Sat vremena nakon završetka utakmice su došli novi uhićenici. Prvo smo saznali da je Hajduk konačno pobijedio i svi smo skočili u zrak od sreće. Ali sljedeće informacije su nas opet šokirale.

Naime, Boysi su napravili rekord u otimanju naših transparenata. Nabrajao je lik;

– Zapalili su nam brale Senj, Imotski, Gomilicu, Sesvete… – još ih je nabrojao nekoliko, ali kada je na kraju rekao WB01, skoro sam se onesvijestio od šoka.

– Šta pričaš Gospu ti napušenu? WB01 su zapalili?? – rekao sam mu nervozno, a lik mi je odgovorio;

– E njega nisu. Neman pojma zašto. Samo su ga objesili na ogradu…

2wee

Samo sam sjeo na pod i zapalio cigaru. Dobro sam znao da gubitak transparenta znači kraj za grupu, iako je ukraden u onom naletu ispod juga.

Gledao sam u daljinu odlučan da više ne želim biti dio te okrutne supkulture, mržnje bez razloga i gubljenja vremena po nogometnim tribinama Hrvatske.

Sutradan nas je pustilo kući i ja sam hrlio svojoj obitelji, voljenom sinu i novom životu punom pozitive.

Dva tjedna kasnije bio sam na putu za Veliku. Kamen Ingrad se ne propušta…”

(Tekst je u cijelosti preuzet s portala themladichi.com od autora Jurice Galića Juke)

Komentari

Provjerite

bbb Kuže2

Podnesen zahtjev: ‘Hoćemo trg ili ulicu Josipa Kužea!’

Konačno smo i to dočekali...