Emotivno sjećanje na legendarnog kapetana: ‘Da mi je još jednom viknuti, Draženeee, Draženeee’

Sjećate li se Draženove tipične poze u utakmici kada gori od želje, u raskoraku, s raširenim rukama i otvorenim ustima – kao da pokazuje – dajte mi više tu loptu?

Dražen Petrović predvodio je u poljskom Wroclawu hrvatsku košarkašku reprezentaciju na kvalifikacijama za EP upravo onako kako je predvodio i svoje klubove do uspjeha. Igrao je punom snagom i bitne i nebitne utakmice, on se nije obazirao igra li protiv slabijih ili boljih, on je uvijek htio biti najbolji, utrpati i pedesetak koševa ako je moguće. Njemu je svaka utakmica bila – biti ili ne biti. Životno pitanje.

Hrvatska reprezentativna momčad već je prije posljednjeg kola osigurala odlazak na europsku smotru u Munchenu, a u zadnjoj utakmici poklekla je protiv Slovenije kojoj je to isto pošlo za rukom. Poraz je bio posve nebitan, no Dražena je pogodio. Već se tijekom utakmice, ma tko je tada u ludilo mogao pomisliti da su mu to zadnji koševi, isticao nervozom i silnom željom.

Jednostavno, nije trpio poraze, a utakmica je išla takvim slijedom da je bilo jasno kako će Draženova momčad naposljetku ostati kratkih rukava. Makar bila nebitna u konačnom poretku Dražen se u toj svojoj zadnjoj utakmici svesrdno trudio, ma kao da igra finale Olimpijskih igara. Zapravo, drugačije nije ni znao, ni mogao.

“Daj mali, smiri se malo. Nemoj tako, još se i ozlijedi, pa sve je gotovo”!

Sjećate li se Draženove tipične poze u utakmici kada gori od želje, u raskoraku, s raširenim rukama i otvorenim ustima – kao da pokazuje – dajte mi više tu loptu? U toj svojoj nesretnoj zadnjoj utakmici protiv Slovenije stalno je tražio loptu, shvaćajući da je poraz blizu. Na kraju nije ga izbjegao i nije se libio zamjeriti suigračima zbog opuštenije igre.

Još tijekom te utakmice znao je podviknuti, kad ne bi bio zadovoljan odigranom akcijom, s onim glasnim – “eeeeej”! Ili bi zaurlao: “Maaa, šta to radite”…

Novinar, danas nažalost pokojni, Eduard Tartaglia koji je sjedio pokraj mene isto je bio začuđen… Doviknuo mu je usred utakmice: “Daj mali, smiri se malo. Nemoj tako, još se i ozlijedi, pa sve je gotovo”!

Obojica smo znali da je Dražen na kvalifikacije stigao s nezaliječenom ozljedom gležnja. Pogoršanje te ozljede uvjetovalo bi dužu pauzu, no kao što nije želio izbjeći cijele kvalifikacije tako nije želio izbjeći ni zadnju utakmicu protiv Slovenije.

Pokraj novinara u dvorani u Wroclawu utakmicu je gledao Mirza Delibašić koji je tada bio dužnosnik u bosanskohercegovačkoj reprezentaciji. Slavan košarkaš kojeg je nadarenost i izvrsnost odvela svojedobno kao i Dražena u madridski Real nije bio iznenađen Draženovom nervozom: Pa je govorio: “Takav je on, ili igra ili nije na terenu. Da nije takav ne bi bio to što jest. Ja ga potpuno razumijem”.

Pomislio sam tada kako veliki igrači razumiju jedan drugoga. Nakon utakmice mala hrvatska novinarska ekspedicija načula je i za svađu u svlačionici koju je začeo Dražen zbog poraza. Nije nam to bilo ni čudno, ruku na srce nismo na to ni obraćali pozornost. Bili smo svi sretni što su dugotrajne kvalifikacije završile, a svi smo već razmišljali i o povratku kući.

Znate što se događalo na kraju svakog zagrijavanja?

No, ako se u novinarskim krugovima išta razgovaralo onda se razgovaralo o Draženu. Jedna od tema bila je priča s početka kvalifikacija kada je dobar dio reprezentativaca pokazao nezadovoljstvo smještajom u uistinu skromnom hotelu u centru Wroclawa.

Svaku dvojbu o seldibi u bolji hotel odagnao je sam Dražen: “Nismo ovdje došli tražiti luksuz, nego se plasirati na Europsko prvenstvo. Čemu selidba, izgubiti ćemo samo vrijeme za trening”.

Puno me ljudi kasnije pitalo po čemu pamtim Dražena s tih zadnjih utakmica. Odgovor je tako jednostavan. Kao i godinama prije pamtim ga po želji, entuzijazmu, gorljivošću, po predanosti, profesionalizmu i pristojnosti. S novinarskog mjesta uživajući je bilo gledati Dražena na zagrijavanju prije utakmice. I znate što se događalo na kraju svakog zagrijavanja? I trener i suigrači morali su pozivati Dražena da skine gornji dio trenirke i pridruži se momčadi. A on bi uputio još jedan šut, pa bi se zaboravio i nastavio tući prema košu…

Opet bi uslijedio poziv a onda bi on još jednom šutnuo. On se i zagrijavanju predavao kao i utakmicama. Orlando Rivetti, novinar na povratku prema kući predložio je da pri povratku autombilom u Hrvatsku svratimo do tog skromnog hotela i pozdravimo se s igračima i stožerom. Tada smo zadnji puta vidjeli Dražena, ispred hotela, nešto se zafrkavao sa Stojkom Vrankovićem.

Uz obostrano – Sretno, sretno – krenuli smo. Mobitela nije bilo, čim smo došli kući nakon desetosatne vožnje saznali smo… Na ranojutarnjim vijestima na radijskom prijemniku.
Užas! Nepojmljivo, a tako okrutno istinito.

Sjetio sam se svih njegovih partija, ushita navijača, pokliča oduševljene mase, skandiranja njegovog imena. Pomislih tada, da mi je još jednom uzviknuti nakon neke njegove košarkaške ekstravagancije uzviknuti – “Draženeee, Dražeeene”!


Komentari