(VIDEO) ‘Ajmo dići grad na noge! Boysi pozivaju: ‘Dinamova vojska ne odustaje, ponosno koračaj s braćom’

Prije 16 godina vodila se borba za povratak imena “Dinamo”. “Croatia” koju je prvi predsjednik uporno forsirao, ionako nije našla mjesto u srcima Zagrepčana. Za njih je uvijek postojao samo- Dinamo, klub iz Maksimira, simbol našeg grada. Te 2000. godine, dok je zasjedala Skupština kluba i donosila povijesnu odluku, pod zapadom je gorjelo tisuće baklji.

Tako simbolično, na samo Valentinovo, Zagreb je iščekivao povratak voljenog kluba koji je ukorijenjen u identitet našeg grada. Zajec je objavio odluku Skupštine, a Zagreb je eksplodirao. Ime je vraćeno, no nitko nije mogao znati da slijedi nova, još teža borba- borba za Dinamovu dušu.

Ja se divim tim mladima koji idu danas na utakmice, oni nisu doživjeli lijepe trenutke Maksimira, sve se svodi na borbu protiv sadašnje vladajuće garniture”, rekao mi je nedavno jedan sugovornik, a njegove riječi me proganjaju svaki put kada pogledam u taj nesretni stadion, pokraj kojeg sam odrasla, pokraj kojeg i danas živim. I bole, fakat bole.

Kako je Zagreb prestao živjeti za Dinamo

Prije punih 12 godina Dinamo je obilježio tragičan poraz od Slaven Belupa.  Tog 19. ožujka 2005. Dinamo je postao predmet sprdnje, a prvi idući protivnik protiv kojeg su zaigrali bilo je Međimurje, i to pred 10 000 ljudi jer su navijači pratili Dinamo i kad je igrao u Ligi za ostanak.  A onda je došao Josip Kuže te je započela sezona u kojoj je cijeli grad živio za klub.

Istina, “šerifova” politika je počela puno prije, no Kuže je uspio probuditi uspavanu strast. Prosjek gledatelja na Maksimiru u toj sezoni HNL-a bio je čak 12.700 ljudi, a vrhunac navijačkog zanosa je eskalirao spektakularnim koncertom u Domu sportova kada su Boysi proslavili svoj 20. rođendan.

Na ovom koncertu pokazala se i veličina omiljenog trenera Kužea kojeg je Dinamova vojska obasula ovacijama te ovim činom povrijedila šerifov ego. Kužea se moralo podhitno maknuti, što se i pokušalo izrealizirati nakon gubitka europskih utakmica, no Mamić nije računao na Sjever koji je uvijek bio vjeran voljenom treneru. Tribina je rekla svoje – “Josip Kuže – Uno di noi“, a uvrede na račun Zdravka Mamića postaju sve češće i glasnije.

Nakon prvog poraza u prvenstvu od Šibenika, Mamić ostvaruje svoju želju i smjenjuje Kužea, na što mu Sjever odgovara porukom na domaćoj tekmi protiv Pule – “Mamiću smijeni sebe, a ne druge!

Ovim činom rat je bio objavljen te počinje dugogodišnja borba protiv Mamićeve samovolje. Isplivavaju i nagomilani problemi na koje se do tada nije reagiralo, ali i netransparentno poslovanje, dok otpor Bad Blue Boysa sve više jača.

Da Zdravko Mamić nije birao sredstva u svom ratu s navijačima, najzornije pokazuju već poznati neredi 1. svibnja 2010. godine. Tog dana stajala sam na istočnoj tribini, na istoj onoj tribini na čijem je praznom dijelu upaljena kobna baklja. Zbog ove baklje na tribinu upadaju redari i interventna i izazivaju nerede. Pokraj mene sjedi stariji gospodin, od kojih sedamdesetak godina, potpuno zbunjen niti ne sluteći da će se već u idućem trenu naći na udaru policijskog pendreka.

Zbog jedne baklje na drugom dijelu tribine. Zdravko Mamić za ove je nerede okrivio Bad Blue Boyse.

Vrlo brzo nakon sumnjivo prouzročenih nereda, pada odluka i o bojkotu Dinamovih navijača. Drugačija odluka nije se niti mogla očekivati. Pod “šerifovom” čizmom navijači su proživljavali svašta, javnosti malo poznato jer su medijski bili omraženi- od bespotrebnih privođenja do javnog ocrnjivanja čije su posljedice znale biti kobne.

“Šerif iz Maksimira”, ušutkao je huk s tribina, a Sjever je bio prazan dugih šest godina. Dugih šest godina praznine koja se ničim nije mogla popuniti.

Posljednja Kužeova želja

U rujnu prošle godine kao bomba je odjeknula vijest o povratku navijača u svoj dom – na sjevernu tribinu maksimirskog stadiona, nakon formalnog odlaska braće Mamić.

Dinamo je vapio za njihovom podrškom. Ipak, plavi klub čine upravo oni- oni koji ga prate kilometrima daleko, oni koji dijele i zadnji zalogaj sendviča putujući za Dinamom u bilo koji kutak Europe, oni koji ostavljaju svoj glas gdje god da klub igrao… Njima nije bitno je li utakmica protiv Barcelone ili Vinogradara- bit će tu za Dinamo jer u njemu ne vide novac.

 

U njemu vide ljubav i strast usađenu onog trenutka kada su kao klinci prvi put zakoračili na taj Maksimir. I zbog te ljubavi “padale su žrtve”desetljećima- počevši onim udarcem “milicajca” koji je odjeknuo diljem bivše Jugoslavije, preko ukradenog imena legendarnog kluba, pa sve do sad- borbom za njegovu izmorenu dušu iz zagrljaja “čudnih” ljudi koji su ga gotovo ugušili.

Ovaj povratak nije bio ključan samo zbog kluba iz Maksimira, nego i zbog samih Boysa. Nekada među najjačim grupama u Europi, sustavno su uništavani gotovo puno desetljeće. Njihova borba sada se nastavila na tribinama, a osim rata za demokratski Dinamo, ostaje još jedna želja koju treba ispuniti.

“Ajmo napravit ponovo atmosferu, ajmo dić’ grad na noge, ajmo ponovit ’89. i 2005.”, riječi su kojima je veliki trener, Josip Kuže, izrazio jednu od svojih posljednjih želja.

Može li Zagreb opet razbuditi plava euforija? Mogu li Zagrepčani pokazati da je Dinamovo ime veće i slavnije od imena i prezimena onih kojima njegov grb predstavlja samo izvor dobre zarade?

Dinamova vojska ne odustaje! Ponosno koračaj s braćom!

U nedjelju u 12:30 –  svi na Trg!

 


Komentari