Poznati novinar otkrio najveću slabost naše rukometne repke: ‘Kako to da nitko od igrača nije otišao nakon ovog?’

FOTO: Screenshot / YouTube

Motivacijska reklama?

Tijekom ovogodišnjeg Europskog prvenstva u rukometu u Hrvatsko ne televiziji se vrti reklama koja na slikovit način prikazuje što se događa i što će se događati u svlačionici između naših reprezentativaca i trenera Line Červara.

Trener igračima govori tko i što nisu, odnosno tko i što jesu.

Ova bi reklama trebala biti motivacijska, no ispala je, kako su ustvrdili gledatelji, sramotna i upitno je, kažu, kako utječe na razvoj pojedinca jer se očito glave “krate” zbog individualizma. Postavlja se i pitanje podcjenjuje li se na ovaj način nacionalni sport.

Novinar Romano Bolković u zanimljivom je osvrtu prokomentirao reklamu, koja više liči na neku vrstu omaložavanja i uzdizanja uspješnih ljudi koji žive i rade van Hrvatske. Kako su i sami građani prepoznali, ovakav kontekst stvara i izbacuje iznimne pojedince u ovom hrvatskom balkanskom mentalitetu.

Mnogi su ustvrdili da im se “diže želudac” kad vide reklamu te da im je ista “ogadila rukomet”.

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:

Reklama u kojoj Lino u svlačionici motivira rukometaše Hrvatske metonimija je Hrvatske.
Lino Červar objašnjava igračima kako su bijedni mediokriteti: ti Cindra nisi virtuoz, ti Stipe nemaš Lacov top ali pucaj, pucaj, itd.itd.: sve u svemu, kaže genij motivacije Červar, talenti se rađaju a neustrašivi pobjeđuju. I, zaključuje: možda vi niste rođeni zlatni, ali zlatni možete postati.
Kada nisi najveći, moraš biti neustrašiv da bi bio najbolji, kaže se u offu.

To je to!
Imbecilnost Hrvatske na djelu.
Hrvatski selektor netom prije prvenstva govori svojim izabranicima da su nitko i ništa, ali neka uporno pucaju, pa nedostatak talenta svojstvenog prijašnjoj generaciji nadoknade upornošću.

Jasno, autor reklame shvaća da je to shit, da nikakva upornost ne može biti obećanje pobjede, pa zabrinuta lica rukometaša – to je fascinatno, pogledajte izraze lica tih mladih ljudi dok za potrebe reklame Červar izgovara tu gomilu uvreda o tome kako ovaj nema Mirzin skok pa neka trči po terenu dok ga noge nose, pogledajte kako su zabrinuti suočeni s bijedom svoga naraštaja, s ničim izazvanom uvredom, s kapacitiranjem uspjesima Ivana i reprezentativnih vrsta prije njih – pokušava razigrati amokom: fanatizira ih se neustrašivošću. Jest da nemaju blage veze, mjereno aršinom Džombe i Balića, ali ako će uporno trčati po terenu i pucati, pucati, svi će se zajedno pozlatiti.

No, to je Hrvatska: to osporavanje individue. Nimalo slučajno. Niz je razloga tome, a ja ću ovaj put navesti dva: tradicionalnu nepismenost ovdašnjih ljudi kao nasljeđe vremena Monarhije i vulgarno shvaćen marksizam kao nasljeđe Jugoslavije.

A propos nepismenosti Hrvata evo zastrašujuć citat:

“Tako je 1869. u Banskoj Hrvatskoj bilo oko 85% nepismenih stanovnika, od toga 88% među seoskim stanovništvom, a 52% među gradskim. Mažuranicevom reformom školstva do 1880. u Banskoj Hrvatskoj djelomično je smanjenja nepismenost, ali ona je još uvijek bila velika jer je gotovo tri četvrtine stanovnika bilo nepismeno. Usporedimo li to s Donjom Austrijom u kojoj je 1880. bilo samo 8,5% nepismenih stanovnika, uviđamo neučinkovitost tadašnjega hrvatskog obrazovnog sustava. Na cijelom prostoru austrijskog dijela Monarhije nisu vrijedili isti obrazovni standardi, što pokazuje slučaj Dalmacije u kojoj je 1880. bilo 87% nepismenih stanovnika. Do kraja 19. stoljecć hrvatski obrazovni sustav, bar što se tiče opismenjavanja, postaje sve učinkovitiji pa je 1900. u Banskoj Hrvatskoj bilo 55% nepismenih stanovnika. Tako je Banska Hrvatska u 20. stoljeće ušla s polovicom nepismenih stanovnika, a Dalmacija s čak 70% nepismenih stanovnika.”

Dakle, u XX. stoljeće ulazimo s polovicom nepismenih stanovnika.

I, što ti nepismeni stanovnici misle o Marxu u kasnijim desetljećima toga stoljeća?

Marx u Ekonomsko-filozofskim rukopisima iz 1844. govoreći o privatnom vlasništvu i komunizmu kaže:

“Komunizam je napokon pozitivan izraz ukinutog privatnog vlasništva, prije svega, opće privatno vlasništvo. Time što odnos privatnog vlasništva shvaća u njegovoj općenitosti, komunizam je 1. u svom prvom obliku samo uopćenje i dovršenje toga vlasništva; kao takvo dovršenje on se pokazuje u dvostrukom obliku: prvo, vladavina vlasništva stvari nad njim tako je velika da on želi uništiti sve što ne mogu svi posjedovati kao privatno vlasništvo; on hoće na nasilan način da apstrahira od talenta itd.”

Komunizam dakle “želi uništiti sve što ne mogu svi posjedovati kao privatno vlasništvo; on hoće na nasilan način da apstrahira od talenta”. A talent je ono po čemu smo različiti, po čemu smo osobeni – po čemu smo osobe.

Talent – dar, poziv nutrine na koji se odazivamo svojom životnom profesijom ( pozivom ) ono je što nas čini jedinstvenima.

Neponovljima.

Pojedincima.

Ali ovdje se, u Hrvatskoj i u ovoj infamnoj reklami, individua osporava: reklama se zove: I zato svi zajedno…. neustrašivo!

Zato jer od igrača do igrača Lino Červar ustanovljuje nedostatak talenta, svojstven prijašnjem naraštaju, zato jer dijagnosticira njihovu prosječnost, ni po čemu izuzetnost, neizrazitost, zato jer nemaju nikakvu individualnu vrijednost – pazite: po riječima njihova izbornika u trenutku motivacijskog govora pred susret! – ti bi ljudi trebali sada svi zajedno neustrašivo istrčati na teren. Neutrašivost je ovdje u stvari neophodna: ako je već tako kako Lino tvrdi, misle ta zabinuta lica, što ćemo zapravo na terenu? Trebali bi pasti u onu “vrstu transa ili borbene ekstaze koji ih je doveo do nekontroliranog bijesa i otpornosti na bolove” u koju su padali berserkeri: samo neka vrst kolektivne nerazumnosti može Hrvate natjerati da se upuste u utakmicu.

Rukometnu ili tržišnu. Svejedno.

Jer, individualnih talenata za to nemaju.

Ono što imaju, odaju to lica preplađena Červarovim trenutkom istine, jest – trema.

A tko ima tremu, učio je Žarko Puhovski studente još u socijalizmu, nije za konkurenciju.

I tu smo gdje jesmo: mi prije prvenstva izvrijeđamo za potrebe privatne kompanije sve do jednoga među izabanicima nacionalne rukometne vrste kao netalentirane mediokritete koji jedino u trenutku kolektivne euforije neustrašivom upornošću mogu možda nadomjestiti manjak talenta za rukomet, i u stvari ih u trenutku motivacije diskvalificiramo iz konkurencije – Červar generira tremu, a ne pobjednički mentalitet!

Nije uopće važno tko je radio tu reklamu, zašto su svi involvirani pristali na taj scenario, kako to da nitko od igrača nije otišao iz reprezentacije nakon ovakvih uvreda, već je kudikamo važnije suočiti se ne s činjenicom realne vrijednosti ovog naraštaja rukometaša, nego s našim prezirom spram individualizma.

Mi nikako da shvatimo da nema nikakvog kolektinog sporta/takmičenja bez pojedinca: nema Bullsa bez Jordana, nema Barce bez Messija. Ovdje i dalje, naprotiv, tko strši biva za glavu skračen, ovdje se glajhšaltuje defaultno.

Možda i zato ljudi iz Hrvatske odlaze.

Jedini i sportski i ljudski ohrabrujuć gest bio bi moguće odlazak Hrvatske a ne Slovenske reprezetacije s prvenstva. I to u nekoj 23 minuti nekog poluvremena neke utakmice. Pa da svi zajedno neustrašivo zabezeknu i u dvorani i pred ekranima koji u Hrvatskoj sve čine malima. Točno po mjeri ovdašnjih malih ljudi.

U Hrvatskoj, u kojoj ne postoji konsenzualni minimum oko niti jedne jedine povijesne osobe kao oko neprijeporne nacionalne veličine.

“Ponekad je tako teško voljeti Hrvatsku.”, rekao mi je rezignirano Gotovac u noći Stipine izborne pobjede.

Ponekad?” prokomentirao je Bolković u detaljnoj analizi koji su njegovi pratitelji pohvalili i s istom se složili.


Komentari